Umrijeti nije lako. Nije lako ni lijepo umrijeti. Tek je teško pamtljivo umrijeti. A tek pamtljivo na filmu umrijeti!? Nakon više od 100 godina smrti zaključanih u kolektivno pamćenje!?
Do koga god to bilo – do glumaca, do reditelja, do slučajnosti – neke smrti su bolje od drugih, iako nam uporno govore da smo u smrti svi isti. Evo ultimativnih dokaza da nismo.
Luka Braci – “Kum” (“The Godfather”)
“Luka Braci spava sa ribama.”
Pun je “Kum” umiranja koja ćemo teško zaboraviti. Sve od Sterlinga Hajdena (Sterling Hayden) i one neugode od večere u Luijevom restoranu, do one posljednje, kad ostarjeli Majkl Korleone padne sa stolice, od čiste starosti i jada. Mnogo ljudi mre u tom filmu, na mnogo zanimljivih načina.
Ipak, Luka Braci ima ono “nešto”. Taj Leni Montana (Lenny Montana) zna da natekne kad ga dave žicom, zna da uvrne jezik na onaj neugodni način, da iskolači oči, kako se to prikladno kaže.
Ili je možda da pamtljivost došla od te rečenice “Luka Braci spava sa ribama”. Kako god bilo, Luku Bracija ne zaboravljamo.
“Boni i Klajd” (“Bonnie and Clyde”)
Da, ona završna scena, doslovna kulminacija, ejakulacija, šta god. Artur Pen (Arthur Penn), reditelj, citirao je Maršala Mekluana (Marshall McLuhan) kao inspiraciju za tu scenu: “Tad sam shvatio da je medijum zaista poruka”.
Valjda je htio reći da smrt od metka ne može biti nevidljiva i daleka, već da mora cijepati, prštati i vrištati svim dostupnim filmskim sredstvima, da bi zaista bila smrt.
Fej Danavej (Faye Dunaway) i Voren Biti (Warren Beatty) izrešetani ko stare krpe.
Džek Doson – “Titanik” (“Titanic”)
“Žao mi je Džek, ali ovaj ogromni komad drveta jednostavno nije dovoljno ogroman. Trebao si se zagledati u neku sitniju. Šta bih ti ja… Ne. Ne govori dragi. Tiho… prepusti se. Zaista nema mjesta. Ne vidiš iz te pozicije, ali vjeruj mi, nema… Štedi dah. Pamtiću te. Uvijek… Tiho potoni… Selin Dion će te opjevati… Ne sa ‘On ne change pas’, ne pričaj gluposti…”
Da, snašla se ona i uspjela preživjeti, a svi smo suze ronili, ledene suze, Kejt, ledene…
Elias Gordon – “Vod” (“Platoon”)
Narednik Elias Gordon je izdan, prevaren, ostavljen. On trči, stiže ga vijetkong, rešeta ga, saborci sa helikoptera gledaju, on pada na koljena i izvija se kad nebu, rukama uzdignutim, meci kidaju…
Viljem Defo (Willem Defo) nam je zavještao onu vrstu smrti kakve se igrate sa drugarima, držeći plastične puške i ostatke uniformi iz prošlog rata. Hvala, Viljeme. Hvala, Olivere (Oliver Stone).
Druga igra dolazi par godina kasnije. Kad malo stasate. Mislim na Čarlija Šina (Charlie Sheen) i ono pušenje kroz cijev puške.
King Kong – “King Kong”
Šta god bio King Kong, alegorija ropstva u Americi kad su slične alegorije malo kome padale na pamet, personifikacija onog Mamba Džamba o kojem je pisao Išmael Rid (Ishmael Reed), onog Jes Grew virusa koji nosi u sebi i regtajm i džez i politeizam i slobodu i otvorenu, animalnu seksualnost, ili bio samo jedan ogroman j*beni majmun, Kong je dio filmske istorije koliko i Rouzbad.
I njegov velelepni, dugački pad, sa vrha svijeta, sa Empajer Stejt zgrade, ostaće u sjećanju kao trenutak kad je Amerika zamalo dobila predsjednika kakvog zaslužuje.
Pukovnik Kurc – “Apokalipsa danas” (“Apocalypse Now”)
“The horror… the horror…”
Vjerovatno nema boljih i značajnijih samrtnih riječi od Kurcovih, od Brandovih, najbližih onoj Eliotovoj (T.S. Eliot) kletvi ili predviđanju da će svijet nestati “ne sa praskom, već sa cviljenjem.”
Zacvilio je Brando, u onom Storarovom (Vittorio Storaro) divnom mraku, uz kulminaciju Džimove (Jim Morrison) kopulacije sa majkom, zacvilio je uz sam “Kraj” (“The End”) i prestrašio nas, ako ničim drugim, onda vrtoglavim saznanjem da sve to nešto znači, nešto užasno bitno, zbog čega ne bi bilo loše pogledati ovaj film ponovo – bar zbog Kilgora i mirisa napalma u rano jutro.
Heri S. Stamper – “Armagedon” (“Armageddon”)
Zvati lika sa naftne bušotine da spasi čovječanstvo…Zašto? Jer čovjek tako dobro buši? Ajde da su negdje kod nas pravili ovaj film, ali NASA!? Pa, zašto da ne? Na kraju, to je i jedan od razloga što volimo Majkla Beja (Michael Bay) – čovjek ima cojones, to sigurno.
I naravno, uvijek ćemo imati onaj Aerosmith spot, sa Liv Tajler (Liv Tyler) kako miluje sniježni ekran, suzeći za tatom. I mi smo sa njom plakali, ali ne zbog Brusa Vilisa, nego što smo znali da je to trebao biti Ben (Ben Affleck). Ben je trebao ostati na meteoru, ne prokleti Džon Meklejn! Ali, suze su suze, pa i one iz pogrešnih razloga.
