Sirove ščedrote! Ljudožderske umiljatosti! Milosti! Već neko vrijeme nisam pogledao ovako dobar film!
Znam, ni “dobar” ni “film” nisu pojmovi koji se u filmskoj kritici smiju podrazumijevati, a pogotovo nisu riječi sa kojima treba otvoriti nešto što smijera da se zove kritikom, ali čemu suzdržavanje – ionako sve treba objasniti.
Gregor Samsa se probudio kao buba. Mogao se probuditi i kao bicikl. Mogao je neko ustati i sa mopedom koji mu viri iz čeonog režnja. Ne, nije riječ o ičemu što se zaista desi u “Sirovo” (“Raw”), riječ je o tome da, ako imate uvjerljive likove, čijim emocijama ste posvećeni, na koje pazite kao na djecu i služite im, odbijajući da isključivo služite gospodaru Konceptu, ideji, senzaciji, triku, slici, imaćete potpuno vjeru gledaoca – e, to je “Sirovo”.
Napravite koliko god sumanutu premisu, ali izvedite je iz likova, ne iz vazduha, dajte nam da im vjerujemo, i sve ćemo progutati. Koliko god daleko bilo, činiće se bliskim. Ovo je tajna koju zna Žulija Dukurno (Julia Ducournau).
Čuli ste o ekstremnosti “Sirovog”, o kanibalizmu, o mesu i krvi. Morali ste. Priča se. I pomislili ste da je to “Cannibal Holocaust”, “Hostel”, “Gini Piggu”, “Martyrs”, šta god. Niste dobro pomislili.
Ovo nije film trika, senzacije, krvavog egzibicionizma, niko ovdje ne vrišti za pažnjom, nema poziranja. Ovaj film voli svoje likove i njeguje za nas priču o sazrijevanju jedne djevojke, koja je sasvim slučajno (pa, dobro, i ne tako slučajno) i kanibal – sličan pristup je imao i Alfredsonov (Tomas Alfredson) “Pusti pravog da uđe” (“Låt den rätte komma in”), i bio jednako impersivan film.
Tako “Sirovo”, koji sigurno nosi gramatiku tjelesnog horora, ima one talente koje mejnstrim horor, ne samo da nije umnožio, već je i zaboravio gdje su zakopani. Uzmite “Egzorcist” (“The Exorcist”) ili “Rozmerinu bebu” (“Rosemary’s Baby”), pa i “Videodrome”, kad smo kod tjelesnog horora, i pogledajte ih opet. Vidite koliko je vremena posvećeno likovima i priči, a koliko ekplicitnim scenama u, recimo, dva sata trajanja “Egzorcista”. I “Rozmerina beba” će vas sluditi razvojem koji ne prestaje i koji se isplati u svega par hororičnih kadrova – ostalo je postavka, priprema, pažnja, pozor, sad!
I nije “Sirovo” toliko stidljiv film, ne snebiva je Žulija. Ima tu krvi i prštave boleštine, ali ona je u drugom planu – svaki crveni akt proizilazi iz ljudske potrebe junaka i ne stoji samo jer se dobro slika, jer će neko, u tamo nekom kinu, dušu kokica ispovraćati i “uljepšati” tako veče možda nekom Borivoju, kino razvodniku.
A junak?
Junakinja, u stvari. Koja odlazi da studira za veterinara, na prestižnoj ustanovi, na kojoj su i njeni roditelji završili studije i na kojoj starija sestra već studira. Porodica veterinara? Scene disekcije pasa, uspavljivanja konja? Taman kad ste mislili da ste vidjeli sve.
A surove brucoške inicijacije? Rituali? A da se vratimo na uvodnu scenu? Trebalo bi.
Samo zato što ne pamtim kad je uvod filma bio snažniji, elegantniji. Pogledajte prvi kadar:
Nazirem figuru djevojke kako se iz daljine približava, putem. Onda kontraplan: auto ide njoj u sustret. Kontraplan: nje sada nema na putu. Auto prolazi. Ona iskače pred auto. Auto skreće i udara u stablo. Ona leži na cesti. Ustaje. Dobro je. Ide ka autu. Kod vozača je. I dalje smo u daljini.
Znate da je film o kanibalizmu i znate da ste upravo vidjeli izgladnjelu, lukavu zvjerku kako lovi. Nema krupnih planova. Ne znate ko je.
U nastavku ćete upoznati Žastin (Garance Marillier) i krenuti sa njom na fakultet. Između disekcija životinja prolaziće stepeni inicijacije u fakultetsko tijelo. Jedan od testova biće jedenje zečije jetre. Ona je vegetarijanac. Ali, ona mora…
I znate da će taj zalogaj probuditi ovisnost, u kojoj je ljudska krv parnjak heroinu i posljednji stepenik ka dnu. Ali ne znate kako je operetski uzvišen trenutak u kojem će prvi put okusiti krv čovjeka. Ne znate koji će to čovjek biti i kako će doći do toga. Ovaj tekst van neće kvariti iznenađenja, samo šaptati preporuke.
Glad je čini zvjerkicom i glad je pravi drugačijom. Mijenja je i otuđuje. Ako kanibalizmu ne možete vjerovati, tinejdžerskom otuđenju, pojačanom i stavljenom ispred svake krvi, morate moći. A pritisku sredine? A želji za akademskom izvrsnošću? A seksu? Razdjevičenju? Samo kanibalizma fali na sve to.
Ali, ako nam je muka od tinejdžerskih kriza na filmu, ako su nam blasé i passé, i ako je kanibalizam okvir koji će vas uzdmati i staviti u vizuelno nemapirane vode da bi vam adolescencija bila šok kao što je bila sa “Diplomcem” (“The Graduate”) ili sa “Herold i Mod” (“Harold and Maude”), onda slava mu.
I nije kanibalizam alegorija. Ta djevojka pati, i ta djevojka gladuje. Njen sramni apetit je stigma čije posljedice film doslijedno prati – nema prečica.
I pošto smo rekli da nema spojlera, nećemo mapirati put ove vožnje, vidite ga sami. Treba samo upozoriti na jedini nedostatak.
Koliko god se Žastin gulila, znojila, krvarila, plakala, jecala, vrištala, bauljala, dlake povraćala, ona je ista, od početka do kraja. Garans je pokazala bolesno glumačko umijeće i porazila hrabrošću svoje pojave, i ovo nije njena greška. Vjerovatno je Žulija na toliko slojeva mislila da je propustila da mijenja svoju heroinu, bar da je postari. Nakon svega što je vidjela i što je saznala da je, Žastin je nepromijenjena, i to ne samo da smeta, već umanjuje snagu onoga što smo gledali. To je jedino mjesto u kojem je Julija popustila pred konceptom i zanemarila percept – doživljaj, čovjeka.
Ali, kada saberete slojeve – odrastanje, porodica, fakultet, sestrinstvo, seksualnost, animalnost, kanibalizam, naslijeđe, tjelesni horor, komediju, melodramu – bogatstvo filma će sigurno prikriti njegove mane, pa vam neće smetati da priznate da ovako snažan film od “Vještice” (“The VVitch”) niste gledali.
