Slavni koji su nas napustili u 2016. godini: Dejvid Bouvi (David Bowie), Bata Živojinović, Abas Kiarostami (Abbas Kiarostami), Bad Spenser (Bud Spencer), Alan Rikman (Alan Rickman), Harper Li (Harper Lee), Ejb Vigoda (Abe Vigoda), Prins (Prince), Džordž Majkl (George Michael), Muhamed Ali (Mohamed Ali), Džin Vajlder (Gene Wilder), Keri Fišer (Carrie Fisher), Debi Rejnolds (Debbie Reynolds), Fidel Kastro (Fidel Castro), Leonard Koen (Leonard Cohen)…
Lista se, prirodno, nastavlja i nastavlja, a tragična nam je jer duhovi ne bi trebalo da umiru. Svi ovi ljudi su, prije svega, za nas bili duhovi, sablasti koje smo voljeli, a popularno i pogrešno ih zvali slavnim ličnostima (pitanje je koliko je to šmo smo voljeli kod njih bila ličnost, koliko persona, a koliko utvara).
Ali, koliko god suza palo za voljene kaspere, jednog smo zaboravili. Jednog liste zanemaruju. Jedno ime ne ne tjera na klikove i ne uvećava broj YouTube pregleda.
Zaista, ako u pretrage upišete nešto tipa “slavni-smrt-2016”, ime Kurtisa Hensona (Curtis Hanson) neće biti ni zavedeno na tim mnogim, zaista opsežnim, spiskovima. Zašto?
U redu, umrli su 2016. i Vilmoš Zigmond (Vilmos Zsigmond), i Žak Rivet (Jacques Rivette), i Anžej Zulavski (Andrzej Zulawski), i Daglas Slokomb (Douglas Slocombe), i Angus Skrim (Angus Scrimm), pa i za njih šira javnost nije dala značajnijeg klika. Ni oni se ne pominju, osim u filmskim nekrolozima, osim na sajtovima specijaliozovanim za film, a vjerovatno su daleko zaslužniji od Hensona (bar Zigmond i Slokomb).
Ali, nekako mi se čini da će Zigmonda i Slokomba slaviti svi posvećeni fotografi i snimatelji, da će Skrima slaviti svi okorjeli obožavatelji “Fantazme” (“Phantasm”), da će Zulavskog i Riveta slaviti svaki pošteni filmofil, a da će Henson pasti negdje između, tamo negdje gdje mu je i čitava karijera prošla. I zato imam potrebu da pišem o njemu, da mu pomenem ime i djelo, nekoliko puta – da ga svetkujem.
Henson je počeo kao scenarista (na šok roditelja, napustio je srednju školu da se posveti pisanju). Nakratko je skrenuo u novinarstvo, kada je pisao za filmski časopis Cinema. Novinarstvo mu je dalo šansu da upozna svoje filmske uzore, pa je tako ubrzo imao priliku da sarađuje sa Donom Zigelom (Don Siegel) i Semom Fulerom (Sam Fuller) – sa Fulerom je sarađivao na rediteljevom posljednjem filmu, “Bijeli pas” (“White Dog”), kao scenarista.
Prva scenarija piše šezdesetih, uglavnom eksploatacijske horor filmove. Značajna promjena dolazi kada se posvećuje trilerima. “Tihi partner” (“The Silent Partner”) je privukao pažnju Alfreda Hičkoka (Alfred Hitchcock), koji se, navodno, divio filmu.
To divljenje, ili bar glasine o njemu, očigledno je imalo uticaja na Hensona, koji je zatim otišao u čistu hičkokijansku teritoriju filmom “The Bedroom Window”, zbog kojeg se Holivudom provio glas da je Henson čovjek za trilere. U istom žanru je dočekao devedesete, zenit svoje karijere.
Od 1990. do 2000 – dakle, devedesetih godina – Henson je imao niz filmova kojima je, za mene, zaslužio Valhalu (Panteon, kako bi rekao Endrju Saris). Pogledajte:
- 1990. – “Loš uticaj” (“Bad Influence”)
- 1992. – “Ruka koja njiše kolijevku” (“The Hand That Rocks the Cradle”)
- 1994. – “Divlja rijeka” (“The River Wild”)
- 1997. – “Povjerljivo iz L.A.” (“L.A. Confidential”)
- 2000. – “Zlatni momci” (“Wonder Boys”)
Da nastavimo u hičkokijanskom ruhu, “Loš uticaj” je Hensonova “Vrtoglavica” (“Vertigo”) – ne da je film jednako dobar, nije ni blizu, ali se bavi temama dvojništva i imitacije. Pored Hensonove zategnute režije, film se danas ne drži dobro, prvenstveno zbog kastinga. Iako Rob Lou (Rob Lowe) savršeno prolazi kao manipulativni plejboj, a Džejms Spejder (James Spader) kao šmokljan sa očajnim pomanjkanjem uzora i kičme, ni jedan ni drugi glumac nisu postali lica čija popularnost bi do danas držala ovaj film u životu, pa ćete ga lako propustiti, ili prebaciti ako ga zateknete na TV.
Identičan problem ima Hensonov idući, miljama bolji film, “Ruka koja njiše kolijevku”. Bio je apsolutni hit, i kod kritičara i na blagajnama – na vrhu boks ofisa tokom četiri sedmice, i u istom periodu zaradio nekih 100 miliona dolara.
Psiho-horor o poremećenoj dadilji koja teroriše život porodice za koju radi, igrao je na primalne strahove i postao jedan od ikoničnih horora ranih devedesetih. Hensonu je promijenio karijeru, proslavio ga i omogućio mu da režira idući film, “Divlju rijeku”.
“Deliverence” sa Meril Strip (Meryl Streep), to je rečenica koja bi najtačnije opisala “Divlju rijeku”. Meril nije igrala u previše akcionih avantura, i Henson će ostati upamćen i kao čovjek zbog kojeg se usudila na takvu ulogu. Uspjeh filma ga je učinio “sigurnom opkladom” u očima prducenata i stavio ga dalje na put, na kraju kojeg će režirati “Povjerljivo iz L.A.” i “Zlatne momke” – svoje najbolje filmove.
Ako su prva dva filma ostala zaglavljena u devedesetima, a “Divlja rijeka” ostala solidno popodnevno kablovsko iskustvo, “Povjerljivo iz L.A.” je čudo, van vremena i prostora, neograničeno svojom dekadom, rame uz rame sa najboljima, suština Hensonovog zavještanja.
