Nikada nisam osjetila sramotu u trenucima u kojima sam morala izreći da sam dijete rastavljenih roditelja. Nikada to nisam doživljavala kao nešto sramotno. Olakšanje koje sam osjetila toga dana, kada smo mama i ja izletjele iz stana, ne mogu opisati riječima.
Sramota koju sam osjećala kada bih morala biti u liftu sa susjedima s našeg kata mogla se osjetiti u zraku. Uvijek sam se stidjela riječi svoga oca, plakanja moje majke i vlastitih suza koje sam često odnosila kod susjede na šesti.
Život prije njihovog razvoda pamtim kao nešto vrlo mračno. Sramila sam se toga što su mi roditelji bili zajedno, a jedino zajedničko što su imali bila je želja za vrištanjem u sate kada normalan narod spava. Kada smo otišle sestra, mama i ja, stvorio se neki drugi svijet u kojemu je sve bilo lakše. Uživala sam u duplim blagdanima, u tome što sam živjela tamo gdje sam htjela, što sam mogla ostajati dugo budna kada bih dolazila kod tate, i što se njegov stan pretvarao u ogromni zabavni park stvoren samo za mene i Dunju.
“The Squid and the Whale” film je o dva dječaka koji se nose s posljedicama rastave braka svojih roditelja. Priča je ovo u kojoj se strah, patnja i smijeh isprepliću i drže za ruke.
Stariji sin, Walt, naklonjeniji je ocu, smatra ga velikim čovjekom i uzorom i nerijetko osuđuje svoju majku zbog svega što ih je snašlo. Mlađi sin, Frank, privrženiji je majci. Odlasci kod oca, u oronulu kuću koju ne smatra domom, predstavljaju mu veliki problem.
Ono što me fasciniralo kod ovog filma bio je odnos koji su imali s roditeljima. Dječaci se ništa nisu bojali izgovoriti pred njima, a roditelji su ponekad izgovarali i stvari koje bi trebali zadržati za sebe. No, jedan tako otvoren odnos nije bio dovoljan da se izbjegne patnja koju proživljava svako dijete rastavljenih roditelja.
Rastava mojih roditelja nije me udarila odmah. Kasnije sam postala svjesna svih ružnih stvari koje su se ušuljale u mene dok nisam gledala. Postala sam preosjetljiva i prezahtjevna u odnosima s drugim ljudima. Pažnju sam često tražila na najgluplje moguće načine i ta je potreba rasla što sam bila starija. Često sam zbog toga patila i sama. Tražila sam, nekada, razloge za svađu s ljudima koji su me voljeli više od ikoga i onda uživala u pokušajima da dopru do mene. To je trajalo do moje devetnaeste godine, a onda sam, uz pomoć najboljeg prijatelja, shvatila da time tjeram ljude od sebe.
Ono u čemu će se pronaći mnoga djeca rastavljenih roditelja, a što je vrlo naglašeno u ovom filmu, jest sklonost djeteta da idealizira jednog od roditelja.
Walt u svom ocu vidi nadarenog književnika i najpametniju osobu koja će zasjeniti svakoga tko uđe u prostoriji. Iako je njegova majka postala uspješnija, i to u području u kojem je nekoć vladao njegov otac, on to neće priznati sve do kraja filma.
U ovakvim trenucima filma, prepoznala sam sestru koja je uvijek bila naklonjenija našem ocu. Ja sam uvijek bila mamino dijete i odbijala sam vjerovati da je moja majka bila loša u bilo čemu. Bilo mi je draže spavati kraj nje na starom kauču, u stanu u kojem je nerijetko bilo hladno, nego provoditi vrijeme kod tate kojega nikada nije bilo doma.
Jedina dobra stvar vezana uz odlaske kod tate bila je samoća. Moga oca nikada nije bilo doma i njegov je stan postajao moje carstvo. Dunja, moja susjeda sa šestog i prijateljica koju sam često nazivala sestrom, dolazila bi kod mene skakati po krevetu i slušati glazbu toliko glasno da ne čujemo kada zvoni telefon.
Uvijek sam osjećala ogromnu nelagodu kada bih gledala pojedine dijelove ovoga filma. Waltova potreba za impresioniranjem roditelja i djece iz škole bila je toliko velika da je na školskoj priredbi svirao pjesmu Pink Floyda predstavljajući je kao svoj rad.
Gledanje dvanaestogodišnjeg Franka kako masturbira u javnosti i svoje sjeme ostavlja po inventaru škole svaki me je puta zgrozilo. No, hodajući prema kraju filma, prelazeći sve njegove uzbrdice i nizbrdice, sve situacije koje biste voljeli imati u svom životu i one koje ne biste poželjeli nikome, polako se (zajedno s likovima filma) mirite s cijelom situacijom.
Roditelji, koji su nekada imali iste interese, danas si mogu biti potpuni stranci. Frank se s tom činjenicom miri ranije, Walt će to tek shvatiti i na samom kraju filma priznati da je njegova majka ipak dobra žena.
Ono što je dvojici braće donijela rastava braka njihovih roditelja, ono što je ona donijela mojoj sestri i meni, stvari su koje često ne idu jedne uz druge. Neobjašnjivi mir, odlazak sramote na počinak, mogućnost vođenja duplih života, no i traženje pažnje na krive načine, problemi u školi, nemogućnost normalnog odnosa s osobama koje su ti zapravo drage.
Mir mi je uvijek bio bitniji od svih stvari. Kada Walt, na početku filma, prisluškuje svađu svojih roditelja, sjetim se svih polupanih tanjura, ružnih riječi i pogleda susjeda koji su nas sažalijevali. Mir je bio bitniji od svega i vrlo rano sam shvatila da neke stvari jednostavno nisu stvorene kako bi trajale vječno. Neki odnosi imaju rok trajanja, a ono što je pokvareno vrlo se teško liječi.
Ono zbog čega ću uvijek žaliti je odbijanje bilo kakve priče o onome što se događalo unutar naša dva doma. Olakšanje koje Walt doživljava u trenutku razgovora sa školskim psihologom, nešto je o čemu sam često maštala. Iako me, doista, nije bilo sram što dolazim iz obitelji kojoj je prošao rok trajanja, bilo me je sram pričati o svemu što se dogodilo prije nego što se naš dom raspao na dva dijela.
Danas mi je lakše govoriti o stvarima kojih me nekada bilo sramota. Danas je lakše pisati stvari koje me bole. Danas riječima liječim one dijelove sebe zbog kojih sam nekada namjerno bila nepristojna u školi, šišala kosu na kratko i nosila poderanu odjeću. Nikada nisam osjetila sramotu što sam dijete rastavljenih roditelja. Nekada sam osjećala sramotu što su me boljele stvari za koje mnoga djeca nisu ni znala.
