Stilman (Whit Stillman) je pomalo snob, pomalo “posh”. Dobro, ne baš ni pomalo – malo više. Uzmite njegov kultni “Metropoliten” (“Metropolitan”). Menhetnski društveni debitanti i debitantkinje više klase (kakvi će i biti na Menhetnu), savršeno brbljaju i rezonuju o svojim životnim izgledima, sada, kada su na prelazu u svijet odraslih – kao da im nije dosta što su, po nužnosti svog nasljedstva, starmali. Slična stvar je sa “Posljednjim danima diska” (“The Last Days of Disco”) – ako možete trpjeti krize njujorških japija, onda nema razloga da ne prepoznate jedan zaista dobar film.
Ali, koliko god to bio prelijepo konstruisan dijalog, sa suptilnim osjećajem za retoriku i građenje filmske rečenice, sa režijskim pristupom potpuno podređenim dijalogu, teško je, al’ baš teško, razviti simpatije za njanjave probleme menhetnske više klase. Ako ste ljubitelji forme i ne diskriminišete sadržaj, Stilman je vaš čovjek – tihi, narativni, formalista, do kraja, sa izvrsnim smislom za humor.
Upravo je humor ta jedna stvar koja može iskupiti Stilmana u očima svih gledalaca koji će imati problema sa poistovjećivanjem.
Ovaj problem postoji i kod reditelja kakav je Arno Deplešan (Arnaud Desplechin). Super je što je svakom drugom Francuzu devedesetogodišnji đed profesor filozofije, sve je to zaista super, ali unosi takvu prepreku empatiji za muke nošenja sa đedovom ogromnom bibliotekom – koliko god inače film bio snažan i Deplešan vješt.
Ali, ako preživite Stilmanov habitus, čeka vas divota prelijepe, dovitljive proze.
Na tom tragu je Džejn Ostin (Jane Austen) savršena sagovornica Stilmanu. Sve što je “Metropoliten” bio za Menhetn, “Ljubav i prijateljstvo” (“Love and Friendship”) je za englesko plemstvo 19. vijeka.
“Lejdi Suzan” (“Lady Susan”) je epistolarni roman, za koji se pretpostavlja da je napisan 1794. godine, ali je objavljen tek nakon smrti Ostinove, 1871. godine. “Najostvarenija koketa u Engleskoj”, to je glas koji prati udovicu Suzan. Žena od akcije, spletke, savršenog znanja retorike, snalažljiva, promišljena, zavodljiva, proračunata, koketna. Ona je navigator travnatim morima engleskih dvoraca i vila, u potrazi za prebivalištem i prilikom za udaju, što sebe, što ćerke.
Ko bolje da igra manipulativnu koketu od Kejt Bekinsejl (Kate Beckinsale). Oksfordski obrazovana glumica, student savremenih jezika – ne postoji, vjerovatno, bolja mješavina engleskog obrazovanja, ljepote i glumišta za ovu ulogu.
Stilman se, po običaju, pametno sklonio u stranu i prepustio glumcima da gospodare filmom. Sve je u dijalozima. Bekinsejl će vas očarati i uvjeriti, da ne postoji granica njenom poznavanju mahinacija engleskog visokog društva, veza i uslova, koji će je dovesti do cilja.
Kako je to društvo okovano formom i manirima, potrebno je potpuno znanje pravila njegovog izraza, a umjetnost vladanja ovim izrazom je najmoćnije oružje u ruci jednog čovjeka, a pogotovo jedne žene. Pominjem razliku muškaraca i žena u ovom društvu, jer su muškarci ipak imali pravo na veto, imali su ovlašćenja i socijalne niše (poput vojske) koje su im omogućavale potpuno zanemarivanje socijalne norme, zarad ostvarenja svojih ciljeva. Žene nisu. One su bile prepuštene ovladavanju konvencijama i usavršavanju jezika drevnih institucija manira, obzira i uslova.
I Stilmana ne zanima istorijska validnost njegovog filma. Za njega je Engleska (ovdje neodređenog kraja 18. ili sredine 19. vijeka) potpuno fiktivna zemlja prošlosti, na čiju istorijsku autentičnost se obazire samo onoliko koliko je potrebno. On se drži površine: društvenih normi, retoričkih konvencija i brutalne ambicije, koja mora biti ostvarena najgalantnijim sredstvima – iz ovog kontrasta izvire humor filma.
Upravo je kontrast brutalnosti ambicije, njenog realizma i sentimentalizam društvene retorike bio okosnica romana Ostinove – otpor sentimentalizmu. Stilman od njenog poduhvata ne uzima otpor i pokušaj subverzije, samo humor.
On je tu da pliva po površini, onako kako to Ves Anderson (Wes Anderson) radi sa sedamdesetima, ili bilo kojom drugom epohom koju posjeti – da je koristi samo kao stil (vizuelni, modni, manirski, jezički).
Ali, sav taj jezik, svo to retorstvo i manipulacija, odaju trag intelektualne moći, jer ovo je rat govora, rat volje. Kejt Bekinsjel je savršena u svojoj ulozi – genetika i visoko obrazovanje jednog glumca na djelu. Zadovoljstvo ju je gledati kako manipuliše društvene norme i savija ih u svoju korst, ostajući vječno unutar istih – ljupka, zanosna, moćna, genijalna žena.
