Trilogiju filmova “Three Mothers” režisera Daria Argenta otvara njegovo najbolje filmsko djelo, koje je ostala dva dijela totalno zasjenilo. Ovo je onaj uradak koji će vas fascinirati, ali i urezati vam se u sjećanje do kraja života.
Argento je nesvakidašnjom tehnikom snimanja stvorio stominutnu napetost i nemir u vama, sa brutalnim i krvavim scenama, toliko dobrim da se, uprkos svemu što ste upravo vidjeli, jednostavno divite.
Radnja filma se fokusira na mladu amerikanku Suzy Bannion (Jessica Harper), koja dolazi u Njemačku kako bi se uključila u prestižnu baletsku akademiju radi usavršavanja. Djevojka koju je vidjela na ulazu u akademiju misteriozno je ubijena, a to je samo prva od mnogobrojnih jezivih stvari koje će pratiti Suzy tokom njenog boravka i otkrivanja mnogo strašnije i jezivije priče u koju se uključila.
Iako priča na prvu možda i ne zvuči primamljivo, “Suspiria” je proglašena jednim od najstrašnijih horor ostvarenja ikada. Odličan primjer kako ne morate imati priču da biste stvorili jedan od najupečatljivijih i najznačajnijih filmova u historiji kinematografije.
“Suspiria” je značajna zbog stilskog, ali i kičastog ukusa Daria Argenta (njemački ekspresionizam i živosti boja u “Snow White and the Seven Dwarfs” iz 1937), koji je postao njegov zaštitni simbol. U filmu su naglašene tri primarne boje, koje stvaraju osjećaj sanjivosti i definišu kako bi kvalitetna noćna mora trebala da izgleda u stvarnosti. Iako je kružila priča da je film sniman korištenjem “tri trake” Technicolor procesa, ustvari se koristio obični Eastmancolor Kodak, koji je zatim samo štampan sa “tri trake” Technicolor postupkom.
Međutim i dalje postoje mnogobrojna pitanja na koji način je postignuta takva psihodelična paleta boja. Konačan rezultat jesu slike koje ćete zauvijek memorisati. Koloriti nakon “Supsirije” nemaju više isto značenje!
Ono što dodatno doprinosi atmosferi i osjećaju paranoje u filmu jeste i fenomenalni soundtrack, na kojem su radili lično Argento i italijanski progresivni-rock bend Goblin. Muzika je pisana posebno za film, prije nego što je on snimljen. Goblini su dobili tri mjeseca da eksperimentišu sa različitim zvukovima, instrumentima i tehnikama. Rezultat jeste lista od 12 numera koje su perfektno usklađene sa dešavanjima u filmu.
Argento je koristio muziku na filmskom setu, kako bi pomogao glumcima da bolje uđu u svoju ulogu. Želio je ugraditi strah i paranoju od vještica u gledaoce, u čemu je definitivno uspio. U pjesmama se obično šapče riječ “witch” ili se jednostavno šapuću “gluposti”, kako kaže Claudio Simonetti, član Goblina.
Horor počinje od prvih scena, i film se može pohvaliti jednim od najkontroverznijih ubistava ikada prikazanih na ekranu. Zapravo, teško je odlučiti šta je strašnije – ono što vidite ili ono što čujete. Ovo je, također, jedna od najljepših scena i mogla bi postojati kao zaseban film. Čak i nakon 40 godina, i dalje ledi krv u žilama svim gledaocima.
“Suspiria” Daria Argenta nije za svakoga, uznemirujuća je i ne preporučuje se onima slabog srca i stomaka. Gluma i priča ne doprinose toliko osjećaju i utisku kao što to čine kadrovi, muzika i boje, koji vode glavnu ulogu tokom filma. Zbog toga bi možda najbolje bilo manje se fokusirati na priču, a pažnju posvetiti fabuloznoj kinematografiji i gotičkim prizorima kao konceptualnim metaforama. Zbog toga i jeste proglašena jednim od najljepših horor filmova ikada napravljenih. Stavljajući priču na stranu, film je prekrasan samo bojama i zvukovima. Postoji mnogo sekvenci za koje ćete se upitati: “Kako li su ovo postigli?“
Film koji definitivno trebate pogledati u životu, najmanje zbog priče, a najviše zbog mnogih stvari koje će vam „Suspiria“ donijeti, ali i uzeti.
