Nagrade su prvi put u drugoj dekadi istorije Oskara dodijeljene 23. februara 1939. godine. Ekonomska kriza u zenitu, Evropa na rubu haosa, sve je to uticalo da iz kino blagajni kaplje sve manje para. Moguli velikih studija su odlučili da filmovi moraju biti još bolji i zabavniji. “Hljeba i igara” više nije bio samo lozung, nego prava realnost. A Holivud je uvijek pomagao u igri, ako već nije mogao dati hljeba svima.
“U GROB NIŠTA NE NOSIŠ” (“YOU CAN'T TAKE THAT WITH YOU”), 1938.
Režija: Frenk Kapra (Frank Capra)
Uloge: Džejms Stjuart (James Stewart), Džin Artur (Jean Arthur), Lajonel Barimor (Lionel Barrymore), Edvard Arnold (Edward Arnold), Spring Bajington (Spring Byington)
Nagrade: Oskar za najbolji film i najbolju režiju, nominacija za sporednu žensku ulogu Spring Bajington (Spring Byington)
Sad već znam skoro čitav Kaprin opus. Ovo mu je bio treći Oskar u par godina, a recept – lagana komedija. Kad uporedimo sa današnjim komplikovanim filmovima, od kojih me zaboli glava dok shvatim o čemu se radi i zašto je najbolji, ovaj film je kao jutarnja čaša vode na tašte. Sjeda. No, počnem razmišljati zašto su lagane komedije tada dobijale nagrade za najbolje filmove, pa me i od toga zaboli glava. Ili je sve to, ustvari, zbog vrućine. Holivud 1930-ih je bio vrlo dobra vrsta bijega od strašne ekonomske krize koja je zadesila, kako SAD, tako i čitav svijet (zvuči poznato?), i ovakvi filmovi nisu mogli proći nezapaženo. Ljudi su ih voljeli. Opet Kaprin recept – ubaciti malo siromašne populacije u film, izmiješati je s beskrupuloznim bogatašima, promućkati i napraviti hepiend. Tako smo ove godine, otprilike, dobili “La La Land”. S muzikom pride.
Dakle, familija Kirbi je bogata, otac (Edvard Arnold) je beskrupulozan, ruši sve pred sobom kako bi postao još bogatiji, pa se namjeri i na čitav gradski blok koji mu treba za proširenje fabrike municije (prvi put se spominje svjetska kriza pred Drugi svjetski rat). Tu mu se ispriječi familija dede Martina Vanderhofa (sjajni Lajonel Barimor), koja ne želi prodati svoju kuću punu ekscentričnih umjetnika, te tako blokira veliku zvjerku u zlim namjerama. Zaplet naprave njihova djeca – Kirbijev sin Toni (Džejms Stjuart) je zaljubljen u dedinu unuku Alis (Džin Artur), koja ujedno radi kod Kirbija kao stenograf. I svi se nađu u kući ekscentričnih umjetnika i šou može da počne.
Meni je najdraži lik dede Vanderhofa – čovjek koji je nakon 30 godina rada u firmi, napustio sve i odlučio da se bavi stvarima koje voli. Naravno, takva utopijska misao nam je svima nekad padala na pamet, ali Lajonel Barimor je toliko dobro odigrao ovu ulogu da mi dođe da spakujem kofer i sutra odem – negdje. Raditi šta hoću. Više ne znam ni šta sam ono htio… Džin Artur je već poznata kao Kaprina muza iz tog perioda, Spring Bajington isto odlična u ulozi Alisine majke koja se ponaša kao djevojčica pa se na trenutke sjeti da ipak to više nije. Svi su dobri nekako, osim jadnog Džejmsa Stjuarta. On se uglavnom samo pojavljuje onako visok i mršav, nešto stoji i bleji i ponekad nekim sitnim glasom nešto i kaže. To bi trebala da mu bude jedna od prvih uloga u filmu, ali opet… čekajmo ga u nekoj boljoj ulozi.
“DŽEZEBEL” (“JEZEBEL”), 1938.
Režija: Vilijam Vajler (William Wyler)
Uloge: Beti Dejvis (Bette Davis), Henri Fonda (Henry Fonda), Fej Bejnter (Fay Bainter), Džordž Brent (George Brent), Margaret Lindzi (Margaret Lindsay)
Nagrade: Oskar za najbolju žensku ulogu Beti Dejvis, Oskar za najbolju sporednu žensku ulogu Fej Bejnter
Džezebel je u Starom zavjetu bila fenička princeza koju iz političkih razloga udaju za nekog izraelskog kralja. On je bio sljedbenik boga Jahvea, naravno, a Džezi je krišom štovala svog boga prirode, Baala. Kralj ju je volio i to donekle dozvoljavao, no on pogine u nekoj bici. Narod ko’ narod, odmah navali na kraljicu i okrivi je za sve svoje nedaće. Saznavši da će je ubiti, ona se obuče u najljepše haljine i takvu je bace psima da je rastrgaju.
I više od dvije hiljade godina se imenom Džezebel prečisti bacaju na razne grešnice, obilježene žene, bludnice i ine nesretnice.
Beti Dejvis glumi Džuli Marsden južnjačku ljepoticu iz antebellum Nju Orleansa – svojeglava, ali snažna mlada nasljednica, Džuli živi sa starijom rođakom Bel Mejsi (Fej Bejnter), koja je pak sazdana od južnjačkih pravila i običaja. Džuli voli kršiti pravila, pa se tako njena vjeridba sa zgodnim bankarom Prestonom (Henri Fonda) stalno raskida i obnavlja iz samo njoj poznatih razloga, koje svi doživljavaju kao hirove. Preston, ipak sazdan od muških elemenata, i drugi put raskida zaruke nakon što je Džuli osramotila čitavu porodicu pojavivši se na najvećem gradskom balu u skarletnoj haljini. Nakon tog “strašnog“ događaja čitavo društvo je izopšti.
Preston se vraća iz Njujorka nakon godinu dana, Džuli ga čeka sva sretna i rješena da se izvine za sve i pokorno postane napokon njegova žena. Ali, avaj – Preston sa sobom već dovodi ženu, modernu Ejmi (Margaret Lindzi). Ono što dalje slijedi je belaj koji se ne može opisati, morate sami pogledati koji put će naša Džezebel izabrati u borbi za ono u šta vjeruje. U svakom slučaju, Beti Dejvis je odigrala ulogu života. Ovaj Oskar je svakako zaslužila, ako nije onaj prvi. Kroz prizmu ove uloge smo je doživljavali dok smo odrastali. To je taj Beti Dejvis pogled na kojem se kamera zadržava i pred kojim ne znate kud bi vi sa svojim očima. Fej Bejnter, inače pozorišna glumica, isto je vrlo dobra u svojoj ulozi brižne tetke čiji se sav život vrti oko Džuli i ideje kako je istjerati na pravi, južnjački put “čednosti i vrline”.
Da se vratim Džezebel – možda ona ipak nije bila zla? Možda je u pitanju bila samo jedna snažna, hrabra i lojalna žena koja se bori za svoje ciljeve, bez obzira na cijenu? To je taj Beti Dejvis pogled, dakle…
