Bila je to 1973. godina i Stiven King (Stephen King) je hodao praznih džepova. Stanovao je u prikolici i vozio slomljeni “bjuik”, koje su na okupu držali žica, selotejp i slučajnost. Njegova supruga Tabita (Tabi) radila je u pekari, dok je on predavao engleski jezik u jednoj privatnoj srednjoj školi u istočnom Mejnu.
Da bi skrpili kraj s krajem, King je radio i dodatne poslove – u hemijskoj čistionici, kao domar i kao radnik na benziskoj pumpi. Sa dvoje sitne djece koje treba nahraniti, Kingu je nedostajalo i novca i vremena za pisanje.
Nije mogao priuštiti ni kucaću mašinu; koristio je Tabinu mašinu sa koledža. Postoji čak priča (šala) da ju je King oženio samo zato što je posjedovala sopstvenu kucaću mašinu.
Da bi nekako pomogla suprugu, Tabi je postavila improvizovani sto u vešeraju, negdje između mašine za veš i sušilice. Svake večeri, dok bi ona mijenjala pelene, spremala večeru i uspavljivala djecu, King je ignorisao neocjenjene radove učenika i zaključavao se u vešeraj da piše.
Prvi radovi nisu obećavali. King ih je slao magazinima za muškarce, poput Plejboja, Kavalira i Penthausa. Kad bi mu se posrećilo, stigao bi i koji ček u pošti – što se nije baš često dešavalo. Ali, opet, i to sitno je bilo dovoljno da ih drži dalje od socijalne pomoći.
Jednog dana, šef katedre za engleski jezik je prišao Kingu sa ponudom koju nije mogao da odbije. Debatnom klubu je trebao novi savjetnik, i posao je bio njegov, samo ako ga želi. Plaćao se mizernih 300 dolara godišnje, ali je mogao hraniti Kingove bar nekih 10 sedmica.
Dodatni prihod je značio mali spas porodici, i King je došao kući očekujući da će Tabi biti presrećna. Ali, nije. Pitala ga je samo: “Hoćeš li imati vremena za pisanje?”
“Ne baš”, odgovorio je Stiven.
“Pa onda ne možeš prihvatiti posao”, zaključila je Tabi.
Tako je King odbio posao. To se pokazalo kao dobra odluka, jer će u roku od godinu dana pisanjem probiti sebi put i iz kamp kućice i iz Bjuika – a za sve će biti zaslužna “Keri” (“Carrie”).
“Keri”
King se i dalje vukao po časopisima za muškarce – između duplerica i oglasa, uglavnom. Jedan od čitalaca (čitateljka, nadamo se) mu je napisao komentar, kritiku tačnije: “Pišete sve te mačo stvri, jer ne znate pisati o ženama. Vi se plašite žena.”
Kingu je ovo zvučalo kao izazov. I prihvatio ga je.
“Keri” je priča o djevojci po imenu Keri Vajt – usamljenoj srednjoškolki, koja ima moć kontrolisanja objekata umom – telekinezu. Jednog dana, na času fizičkog, ona dobija prvu menstruaciju. Zatucana od strane svoje religiozno hiperfanatične majke, ona i ne zna šta joj se dešava – misli da će iskrvariti nasmrt. Druge djevojke joj se rugaju i malteriraju je, dok hororična navala hormona budi u njoj telekinetičke moći, koje će na kraju iskoristiti da se osveti svima koji su joj nanijeli zlo.
King je ideju dobio u snu. Prvo se sjetio članka o telekinezi, koji je čitao u časopisu Life, u kojem je pisalo da je sposobnost najizraženija kod tinejdžerki. Zatim se sjetio svog iskustva domara u srednjoj školi – pogotovo kada je morao čisiti tuševe u ženskoj svlačionici. Prije toga nikad nije ulazio u ženske svlačionice i prizori tampona su mu se činili kao dio pejzaža strane planete.
Zatim su se dva sjećanja spojila u jednu viziju – viziju Keri Vajt. Oba sjećanja su se odnoslia na najusamljenije djevojke koje je poznavao u srednjoj školi. Prva je bila epileptičarka, čiji je glas uvijek ispunjen sa sluzi. Njena majka je u dnevnoj sobi držala raspeće u prirodnoj veličini. Druga je bila potpuni usamljenik i svaki dan je nosila istu odjeću – što je izazivalo konstantna ruganja druge djece.
Kada je King počeo pisati “Keri”, obje djevojke su bile mrtve. Prva je preminula nakon epileptičnog napada, a druga je patila od postporođajne depresije, te je jednog dana uzela pušku, prislonila je sebi na stomak i povukla okidač.
Obje tragedije su činile pisanje romana izuzetno teškim za Kinga. Počeo je sa tri stranice, koje je zgužvao i bacio, ljut i razočaran u sebe. Pomislio je da su njegovi kritičari u pravu – da ne može pisati iz ženske perspektive. I pored toga, priča mu se gadila. Keri je bila preočigledna žrtva, a zaplet se vukao previše sporo, što je značilo da će priča biti preduga da bi se objavila u časopisu.
“Nisam bio spreman protraćiti dvije sedmice, možda i mjesec, pišući novelu koja mi se ne dopada i koju neću moći prodati časopisu”, prisjetio se King u svojim memoarima “O pisanju” (“On Writing”), “tako da sam je bacio… jer ko bi uopšte htio da čita knjigu o jadnoj djevojci sa mentrualnim problemima?!”
Sutradan je Tadi otišla u vešeraj i u kanti za smeće našla tri zgužvane stranice. Kad se King vratio kući sa posla, zatekao je Tabi sa stranicama u ruci.
“Ovdje imaš nešto”, rekla je Tabi, “zaista mislim da imaš”.
Tokom idućih par sedmica, Tabi je vodila Stivena kroz svijet žena, dajući mu savjete za modelovanje likova, kao i za čuvenu scenu pod tuševima. Devet mjeseci kasnije, King je napisao “Keri”.
Trideset izdavača je odbilo rukopis
Bio je kraj godine i čitav cirkus sa ocjenjivanjem završnih radova na Hampden akademiji, privatnoj srednjoj školi, u kojoj je King predavao. Glas se začuo preko razglasnog sistema. Bila je to sekretarica.
“Stivene King, jesi li tu? Stiven King?”
King je došao do interfona i javio se.
“Molim Vas da dođete do kancelarije”, odgovorila je sekretarica, “imate telefonski poziv. Vaša žena Vas treba.”
King je odjurio do kancelarije. Tabi ga nikad nije zvala na posao. Tačnije, Tabi ga nikad nigdje nije zvala – nisu ni posjedovali telefon. Da bi ga uopšte nazvala, morala je obući djecu, odvući ih do komšijske kuće i otamo ga zvati. To bi moglo značiti da se nešto desilo, nešto nesvakidašnje – užasno ili fenomenalno, ali nesvakidašnje. King je podigao slušalicu, očekujući najgore. I on i Tabi su bili bez daha.
Rekla mu je da je urednik izdavačke kuće Doubleday, Bil Tomson (Bill Thomson), poslao telegram. Napisao je:
“ČESTITAM. ‘KERI’ JE ZVANIČNO DABLDEJ IZDANJE. DA LI JE UREDU 2.500 DOLARA UNAPRIJED? BUDUĆNOST JE PRED NAMA. S LJUBAVLJU, BIL”
King se konačno probio. Avans od 2.500 dolara nije bio bogzna šta – sigurno ne dovoljno da napusti posao predavača i potpuno se posveti pisanju – ali je značio da se mogu iseliti iz kamp kućice i useliti u skučeni četvorosobni sat u Bangoru, u Mejnu, da može kupiti sebi novi “ford pinto” i da će konačno imati nešto više novca za namirnice. Čak su sebi priuštili i telefon.
Stiven se nadao da će čekovi nastaviti da stižu, ali “Keri” se prodala samo u 13.000 primjeraka tvrdog izdanja, a to je značilo da morao potpisati novi ugovor sa školom u kojoj predaje. Počeo je rad na novoj noveli, nazvanoj “Kuća u ulici Valju”, a na Keri je potpuno zaboravio i smatrao je da je učinila koliko je mogla – da više od nje ničega nema.
Zatim je jedan telefonski poziv sve promijenio. Bio je to opet Bil Tomson. “Sjediš li”, pitao je Bil.
King je bio sam kod kuće i stajao je u prolazu između kuhinje i dnevne sobe. “Teba li da sjednem”, pitao je.
“Možda bi trebalo”, odgovorio je Tomson, “prava na meko izdanje ‘Keri’ su upravo prodata izdavaču Signet Books, za 400.000 dolara… 200.000 je tvoje. Čestitam, Stivene.”
Kingove noge su se stresle i popustile. Spustio se na pod i tresao se od uzbuđenja. Nikoga nije bilo u blizini, s kim bi podijelio vijesti. Tabi je odvela djecu kod bake. Htio je da je iznenadi, da joj kupi nešto nevjerovatno. Otrčao je do centra Bangora. Ali, bila je nedjelja, i svaka prodavnica je bila zatvorena – svaka osim dežurne apoteke. Tako da joj je kupio najbolju stvar koju je u apoteci mogao neći – fen za kosu.
Stiven je napustio posao predavača, a Tabi je napustila pekaru.
Tri godine kasnije, Stiven joj je kupio pravi poklon. Svratio je u Kartijeovu draguljarnicu na Menhetnu i kupio joj vjerenički prsten. Bili su već šest godina u braku.
Uspjeh
Keri je prodata u million primjeraka prve godine, uprkos podijeljenim mišljenjima kritičara. Njujork Tajms je bio zadivljen, imajući na umu da je riječ o prvom romanu mladog autora, dok je Književni žurnal napao roman, nazivajući ga “užasno pretjeranim”.
Ali, publika nije marila ni za jedne ni za druge. Pogotovo su tinejdžeri obožavali “Keri”.
Ubrzo je adaptirana u hit film – danas kultni, De Palmin (Brian De Palma) horor, sa Sisi Spejsek (Sissy Spacek) u glavnoj ulozi. Takođe, prije sedam godina snimljen je i rimejk u režiji Kimberli Pirs( Kimberly Pierce), ali bilo bi bolje da nije.
“Keri” je Kinga učinila Kingom i pokrenula mu karijeru, te sve uspjehe koji su došli naknadno. I to sve se desilo zahvaljujući Tabi. Zahvaljujući njenoj posvećenosti, pažnji i upornosti.
Otvorite bilo koje izdanje “Keri” i vijedćete istu posvetu: “This is for Tabby, who got me into it—and then bailed me out of it.”
