Prošla godina je bila godina Izabel Iper (Isabelle Huppert). Slobodno možemo reći da smo posvjedočili kulminaciji jedne karijere. Ovo, naravno, ne znači da Izabel neće ići dalje, samo da se u očima filmskog svijeta potpuno otvorila i pokazala zaokružena glumačka prisutnost i definisala vrsta lika koji samo ona može igrati – glumac i lik su postali jedno, naselili su filmsku istoriju i postali nezamjenjivi.
Zamjenjivost je svaki trenutak u kojem možete reći “ona, ona, ona, ona i ona mogu igrati takve uloge – ali ne svako”. Nezamjenjivost je kada pomislite: “a, pa ona ne glumi – ona igra sebe”. Postoji razlika između jedinstva glumca i tipa (vrste lika) i slučajeva kada glumci uporno igraju sebe (poziraju).
O drugom slučaju nećemo govoriti – nadamo se da će ga prvi otkriti.
Pogledajte Izabel. Od Ćiminovog (Michael Cimino) “Vrata raja” (“Gates of Heaven”), preko Šabrolovih (Claude Chabrol) “Violette Nozière” i “Une affaire de femmes”, Hanekeovih (Michael Haneke) “Učiteljica klavira” (“La pianiste”), “Le temps du loup” i “Amour”, pa Klerinog (Claire Denis) “White Material”, ona je stigla do Verhovenovog “Ona” (“Elle”), pa i “Budućnosti” Mije Hansen-Love (Mia Hansen-Løve), Izabel je, prvo i posljednje, stvorila lik sa kojim je poistovijećuju.
Kada pomislite da vam treba dostojanstvena, distancirana, hladna, ali odlučna, uvrnuto topla, cerebralna, kriptoseksualna žena – pomislite na Izabel. Ali, situacija je obrnuta – na nju niste mogli pomisliti dok je Izabel nije stvorila.
Naravno da je postojala Garbo (Greta Garbo) i njoj slične hladnoće, ali ovdje se radi o “poletu” intelektualne zime, a nju samo Izabel može igrati.
Pogledajte je kod Verhovena: žena koja postaje djelimično ovisna o traumi silovanja, koja prevazilazi svaku moguću vezanost za „žensko“ u tradicionalnom smislu, jer ne pristaje da bude klasična žrtva, ni ćerka, ni majka, ni ljubavnica, ni prijateljica. Iako nam je toliko nejsano ono što nam ostaje nakon svih negacija, sigurno možemo reći da je fascinantno.
“Budućnost”?
“Budućnost” je priča o sredovječnoj profesorki filozofije (Izabel Iper), čiji se uređen život potpuno poremeti kada je muž ostavi zbog druge žene, i koja pronađe neobičnog saputnika u bivšem učeniku i radikalnom mladom komunisti.
Ko će osim nje igrati ženu koja dan dijeli na predavanje filozofije, razgovore sa izdavačem o svom udžbeniku iz fiozofije, razgovore sa mužem, koji je takođe profesor filozofije, o tome ko će zadržati Šopenhauerovu knjigu “Svijet kao volja i predstava” nakon razvoda, razgovore sa bivšim studentom, koji je radikalni marksista i živi u komuni, i razgovore sa već odraslom djecom?
Mia Hansen-Love, koja je rediteljka i scenaristkinja filma, lik nije pisala posvećujući previše pažnje njenom intelektualnom angažmanu – nema ovdje previše filozofskih razgovora. Niti se filozofija manifestuje u životu jednog profesora filozofije na pretjerano filozofski način. Ona se prije manifestuje kao vrsta socijalne učahurenosti i verbalne i misaone dinamike koja poprilično ograničava spektar društvenih razmjena – hendikepira i ograničava emotivni, pa time i društveni domet osobe.
Imajući ovo posljednje na umu, takav tip osobe uglavnom teži što većem stepenu socijalne stabilnosti, sigurnosti i predvidivosti – ima instinkt gniježđenja.
Takva je i Izabel. Njeni dani su emotivno bezbjedni i simetrični kao police sa knjigama. Šta takva osoba radi kada joj njen jednako bezbjedan i misaon muž saopšti, jednako racionalno i hladno, da je ostavlja zbog druge žene?
Ne može biti govora o razbijanju lika – ona ne može poludjeti, ne može eskalirati, jer to bi sve značilo da je njen lik lažan, a nije. Ona mora da ima proces, u kojem ne može napustiti i zaboraviti sama sebe, jer od sebe ne može bježati, previše je pametna za to, ali i dalje se mora mijenjati.
Sa stanovišta postavke i rješenja problema, ovaj film je suptilan. Ali, on nije pretjerano zanimljiv. Ovo samo znači da film ima specifičnu vrstu publike, koja će ga znati cijeniti, ali, za nas ostale, to, jednostavno, nije dovoljno. Čak ni suptilnost o kojoj govorimo nije stilski izražena, što bi filmu ipak dalo neku izražajniju dinamiku. Ona je tu u strpljenju i pažnji koju film daje ovoj vrsti ljudi i njihovom socijalnom miljeu – bolesno pariski – i tu staje.
Izabel pravi sitne korake da bi otkrila načine na koji bi mogla sada promijeniti svoj život, i to je doslijedno liku – sve dalje bi bilo kršenje njegovih granica. Nažalost, ova doslijednost će se pokazati nezanimljivom za većinu gledalaca.
Ako volite Izabel, ako ste jedna od “tipografskih” ličnosti i imate išta srodno sa dilemama Iperove, “Budućnost” će vam možda nešto dati. Pokušajte.
Film možete gledati na kanalu Cinemax 2, u nedjelju, 16.7., u 22:30, u okviru dodatnog paketa za m:tel Open IPTV.
