Poznati njemački psihijatar Viktor Frankl, nakon što je preživio Aušvic, svoja sjećanja na boravak u ozloglašenom logoru zapisao je u djelu prigodnog naziva – “Zašto se niste ubili”.
Ovo je pitanje koje će Frankl uvijek postavljati svojim pacijentima na početku seanse. Metod koji možda zvuči previše agresivno da bi pomogao emotivno nestabilnim ličnostima, pokazao se kao efikasno sredstvo koje je davalo Franklovim pacijentima čvrsto tlo pod nogama i trezvenost za određene životne vrijednosti koje su negdje vremenom zaturili. I mada samo pitanje ima određeni mračni prizvuk u sebi, odgovor i krajnje ishodište same svrhe pitanja mogu donijeti najsvjetliji pogled na čovjekovu sudbinu.
Upravo zato postoji sličan osjećaj kada pogledamo Netfliksov (Netflix) film “Ne želim više da živim na ovom svijetu” ( “I Don't Want to Live in This World Anymore”). Sam naziv filma snažno priziva čuveno Franklovo pitanje – “pa zašto se onda niste ubili”?
To je pitanje na koje režiser Macon Blair, čiji je ovo filmski debi, pokušava da ponudi odgovor kroz oči glavne junakinje Rut, koju odlično tumači Melanie Lynskey. Početak filma predstavlja svijet gledan očima glavne junakinje, u kojem konstatacija predstavljena u nazivu filma dobija svoj puni oblik. Čini se da je u vinjetama sa početka filma postavljena više nego solidna podloga za odgovore koji će uslijediti.
Bedastoća Rutinog svijeta nije predstavljena kroz globalne užase modernog svijeta, naprotiv. U tim uvodnim vinjetama ona se suočava sa gramzivošću, pohlepom i sitničavošću ljudske duše na svom mikroskopskom, svakodnevnom nivou. To su situacije sa kojima smo se manje-više svi susrećemo u našoj interakciji sa masom. Tada otuđenje, ozlojeđenost i gađenje prema drugima koji čine tu pohlepnu masu počinju da najedaju dušu onoga ko se suočava sa okolnostima u koje je stavljena glavna junakinja na početku filma.
Došavši kući, gdje bi konačno trebalo da odmori od svijeta napolju, Rut shvata da je opljačkana te da su joj nestali laptop i srebrni escajg koji joj je ostao od babe. Međutim, ni policiju ne interesuje previše njen slučaj, pa je optužuju da je vjerovatno i sama kriva za krađu, s obzirom na to da nije mogla da se sjeti da li je ostavila zadnja vrata otključana.
Vrlo brzo, nakon ovih scena dobijamo priliku da zavirimo u Rutino duševno stanje. Ovdje se, potpuno ispravno, misao glavne junakinje koncentriše, ne na stvari koje su oduzete, već na sam čin pljačke. Ideja da bi neko osobi, koja mirno i tiho hoda kroz život, gažena od strane pohlepe i gramzivosti ljudi oko nje, učinio takvo nešto i u intimi njene kuće. Nasilno narušiti tu intimu, pregaziti tek tako nečiju privatnost, bio je za Rut još jedan drski čin u kojem su njoj bile svezane ruke i bila je primorana da ga istrpi. Ona čak i rezonuje da je, na kraju krajeva, svejedno kako se treba ponašati, kada svako ljudsko biće na kraju čeka ista sudbina – ništavilo i onda potpuni zaborav. Ovim tokom misli zaokružena je dekonstrukcija ličnosti glavne junakinje, njeno totalno potonuće u očaj i depresiju.
Kako navedoh, seansa sa Franklom počinje pitanjem “Zašto se niste ubili”, ali je ovaj psihijatar pretvarao u studiju o onome sto pokreće čovjeka i što ga najviše motiviše. To je bila prava suština pitanja koje je on postavljao – pokušaj da pacijent ponovo iznađe svrhu i fokus u svom postojanju.
Slično tome i ,,Ne želim više da živim na ovom svijetu’’ jeste samo konstatacija od koje film kreće, ali sa kojom nijednog trenutka ne želi da poentira. Naprotiv, upravo je događaj koji glavnu junakinju gura ka Franklovom pitanju istovremeno i podloga na kojoj će Rut pronaći novu snagu i motivaciju u životu. Naime, kada shvati da joj je i privatnost nasilno narušena te da niko neće ni prst pomjeriti povodom toga, ovaj prototip pasivne – pa nije pretjerano reći ni potlačene žene – dobija ulogu aktivnog protagoniste, koji svrhu nalazi u praćenju “zečje rupe”’ do lica koja stoje iza krađe dragocjenosti iz njenog stana.
U ovom procesu dobijamo žensku junakinju koja ne predstavlja plod mačo fantazije, već heroinu vjernu inherentnim karakteristikama svog pola, kroz koju provejava izuzetna snaga i bijes svojstven samo ženama. U njenoj potrazi pomaže joj ekscentrični Toni kojeg tumači Elijah Wood, koji ima neobičnu mješavinu naivnosti i agresivnosti, što se može pripisati činjenici da praktikuje budistička učenja sa nindžucu tehnikama. Naravno da ni Toni nije baš primjer mačo protagoniste. Ovaj neobičan par će u svojoj misiji nailaziti na šarolike grupe likova u poprilično koenovskom maniru, pa veći dio ovog filma treba svrstati u žanr crne komedije i trilera.
I mada Rutina misija biva ismijana od maltene svakog lika kojeg sa svojim “partnerom” susretne u toku svoje istrage, vrlo brzo provejava istina da su životi ljudi zbog kojih je i bila očajna još prazniji i besmisleniji od njenog. Dobijamo svojevrstan obrt do kraja filma u kojem Rut pronalazi svrhu, a svijet koji je okružuje je taj koji ostaje bez nje. Naravno, film nikada ne pokušava slati globalne i jake poruke, već iste pokušava natuknuti kroz manje univerzume koje, zauzvrat, u potpunosti uzdrma. U tom smislu i treba posmatrati vrhunac zapleta, koji vam u ovoj recenziji neću navesti, ali koji upravo zaokružuje koenovsku vibraciju većeg dijela filma.
“I Don’t Want to Live in This World Anymore” je film koji će vam na dlanu ponuditi depresiju prosječnog građanina svijetom koji je davno prestao da mari, a onda – mada tu i tamo nespretno – ponuditi umjesto takve slike viziju žene koja je odlučila da prestane da bude gažena i koja je ponudila odgovor (pa makar vi i ne bili zadovoljni istim) na pitanje sa početka.
