Studenti filmske škole koju je osnovao poznati francuski režiser odigrali su malu, ali važnu ulogu u stvaranju njegovog novog ostvarenja, a to je svojevrsna pobjeda nad tradicionalnim francuskim akademijama.
U početku, francuska filmska kultura nije baš povoljno reagovala na Lika Besona (Luc Besson) – bio je previše amerikanizovan za njihov ukus. Već sa 17 godina, kao mlad čovjek koji hoće da se nekako bavi filmom, Beson je naišao na odbijanje. Sve je počelo aplikacijom i intervjuom za La Femis (École Nationale Supérieure des Métiers de l'Image et du Son).
“Intervju je trajao 30 sekundi, jer toliko im je trebalo da zaključe da ja nisam čovjek za njihovu školu”, rekao je Beson, “bio sam šokiran jer su me pitali samo jedno pitanje i odamh mi rekli: ’Izlazi.’ Pitanje je bilo: ’Nabroj nam tri reditelja koja voliš.’ Očigledno sam odgovorio pogrešno, jer sam rekao Spilberg, Kopola, Skorsezi, a ispravan odgovor je vjerovatno bio Godar, Trifo i Ejzenštajn. Nikad me nisu primili.”
Umjesto formalnog školovanja, Beson je prvo radio na setu jednog kratkog filma, da bi zatim počeo da sam snima kratke filmove. Do svoje tridesete godine već je snimio “La Femme Nikita” i “The Big Blue” i doživio međunarodnu slavu.
Imajući na umu svoje nesrećno iskustvo sa filmskim školama, Beson je odlučio da osnuje sopstvenu školu, L'École de la Cite.
“Kad sam počinjao, imao sam sreće da sam naišao na ljude koji su mi bili voljni pomoći,” kaže Beson, ’OK, slušamo te. OK, pomoći ćemo ti. Evo ti kamera, evo ti rasvjeta, platićeš kad budeš mogao.’ Osnivanje škole dolazi iz osjećaja zahvalnosti koji imam prema tim ljudima koji su bili tu za mene – to želim da pružim mladim ljudima danas.”
Škola je pokrenuta 2012. godine, i iako dio motivacije sigurno dolazi od osjećaja zahvalnosti dobrim ljudima, dio je morao doći od zamijeranja onim profesorima iz Državne filmske škole koji se nisu podrudili da ga saslušaju.
Program Besonove škole je osmišljen prvenstveno za studente koji nemaju šanse da se upišu na prestižne filmske škole poput La Femis i Louis-Lumiere. Njegovo uvjerenje je da rigorozni procesi prijave u ove škole privlače samo određenu vrstu studenata – druge odbijaju.
“Za moju školu vam ne treba diploma”, objašnjava on, “treba samo da imate između 14 i 24 godine. 9000 ljudi aplicira i izaberemo njih 60.”
Prijemni ispit podrazumijeva tri odvojena testa i traje puna 24 sata.
“Izaberemo ljude sa petljom, one koji su spremni umrijeti za film i one koji su talentivani. To je sve što tražimo”, tvrdi reditelj.
Nastavna filozofija škole je usmjerena na odgajanje profesionalaca, što znači da je teorijski rad pomiješan sa praktičnim iskustvom, a predaju profesionalci, ne akademici. Cilj je oblikovati ljude koji odmah mogu raditi svoj posao, koji će na osnovu školovanja lako doći do posla – zato program naglašava učenje i govorenje engleskog jezika.
Zgradu škole je dizajnirao sam Beson. U istom kompleksu je snimao i svoj film, “Valerian and the City of a Thousand Planets”. Neki od njegovih studenata su bili punopravni članovi ekipe i uključeni u proces stvaranja “Valerijana” – pogotovo u jednom, ključnom segmentu filma.
U prvoj velikoj sceni, Valerijan (Dane DeHaan) se mora prerušiti u turistu i ući na Veliku pijacu da bi pronašao ono za čime u filmu traga. Velika pijaca je u drugoj dimenziji i da bi ušao u nju, on mora nositi nešto što najviše liči na VR naočale iz daleke budućnosti. Ako ne nosi VR, nalazi se u običnoj pustinji. Kompleksnost ove scene je u činjenici da se radnja konstantno prebacuje iz jedne dimenzije u drugu – iz Pijace u pustinju.
Beson priča kako je bilo nevjerovatno teško ekipi objasniti šta se i kako se u toj sceni dešava i kako on planira to da tehnički izvede. Kako bi riješio problem, Beson je regrutovao svoje studente, koji su snimili i izmontirali čitavu sekvencu, kako bi ilustrovali ekipi kako ona na kraju treba da izgleda.
“Umro bih od sreće da sam radio tako nešto kad sam bio njihovih godina”, zaključuje Beson.
