Ovaj intervju je prvi put objavljen u magazinu Filmnyheter, koji izdaje švedska produkcijska kuća Svensk Filmindustri, a služio je kao PR tekst za premijeru Bermanovog (Ingmar Bergman) filma “Ljeto sa Monikom” (“Sommaren med Monika”).
BERGMAN: Kako je bilo stvarati “Moniku”?
BERGMAN: Nisam ja stvorio “Moniku”. Fogelstrom ju je odgojio u meni, a onda, poput slona, tri godine sam bio trudan, da bi prošlog ljeta “Monika” bila rođena. Danas je ona prelijepo, neveljalo dijete. Nadam se da će izazvati veliki emotivnu pometnju i svakave vrste drugih reakcija. Izazvaću na duel svakoga ko ostane indiferentan.
BERGMAN: To je zaista divlja, očinska ljubav!
BERGMAN: Većini ljudi, film je kratkotrajni proizvod, poput sapuna, šibica ili glancanih vještačkih zuba. Ali ne za filmskog reditelja. On živi sa svojim djelom (poput đavola, on to radi) sve do premijere, kada ga, protiv svoje volje, predaje publici.
BERGMAN: Da li mora biti tako?
BERGMAN: Za mene mora. Film mi zadaje toliko muka i toliko me mijenja da ga moram voljeti da bih ga prebolio i preživio.
BERGMAN: Postoje i razumni reditelji.
BERGMAN: Naravno da postoje, dragi gospodine. Čuo zam za nekoliko takvih pojedinaca, koji su i mudri i razumni i koji se ponašaju skoro poput pristojnih ljudi – čak i dok snimaju filmove.
BERGMAN: I vi ih prezirete?
BERGMAN: Ne zavidim im. Njima je daleko teže nego nama koji su izgubili ili nikad nisu ni imali duge gaće pristojnosti, niti zlatne naočale kritičkog mišljenja, ili štirkane majice mudrog rezonovanja.
BERGMAN: Jadni filmovi, jadni glumci, jadni itd!
BERGMAN: Uopšte ne. Ako pažljivo pogledate, vidjećete majušnu stvar koja viri iz moje glave.
BERGMAN: Mislite li, gospodine, na vrh vaše beretke?
BERGMAN: Beretke! To što vi, dragi gospodine, zovete vrhom moje beretke nije vrh, nego radar. Ovim radarom ja stvaram svoje filmove, i on se nikad nije pokazao inferiornim dugim gaćama, naočraima, niti štirkanim košuljama.
BERGMAN: Par puta nasukani… u maglovitim vodama… nezgodne skrivene stijene. Hmmm!
BERGMAN: Imajte na umu da ta tehnika napreduje godinama. Takođe, radar ima svoje dječije bolesti. Ali, pričajmo o “Moniki”!
BERGMAN: Koliko čujem, u tom filmu vidimo ono podrazumijevajuće švedsko gologuzo plivanje.
BERGMAN: Nisam čuo da je gologuzo plivanje postalo podrazumijevajuće u švedskom filmu. Ali smatram da bi trebalo da bude.
BERGMAN: Aha!
BERGMAN: U zemlji u kojoj klima rijetko nudi priliku bilo čemu pored kupanja u kadi, ledenoj kupki ili sauni – osim možda par puta godišnje – treba nam dati bar na filmu iluziju idilične regije, u kojoj se fino oblikovane djevojke praćakaju ko od majke rođene, bez da se ježe, lede i smrzavaju dok to rade.
BERGMAN: Dakle, gospodine Bergman, nago plivanje nije isprovociralo Vašu produkcijsku kuću?
BERGMAN: Doktor Dajmling (Carl Andres Dymling, Bergmanov producent u Svensk Filmidustri) nije imao zamjerki na te scene. Per Andres Fogelstrom misli da su u potpunosti u skladu sa duhom njegove knjige. Nama je bilo poprilično zabavno snimati ih (osim možda Herijeti Anderson, koja se smrzavala u hladnoj vodi, ali koja se rado žrtvovala za umjetnost).
BERGMAN: Šta nam govorite ovim filmom?
BERGMAN: Kad već moramo smarati čitaoce takozvanim porukama filma, onda budimo kratki. U četiri riječi i u fogelstromskom –
BERGMAN: ?
BERGMAN: Odlazite! Ali se vratite!
BERGMAN: Gospodine Bergman, Vi, izgleda, mislite da film i literatura ne bi trebali imati ičeg zajedničkog. Ali, “Monika” je roman! Zar ne?
BERGMAN: Ako mi je do nedosljednosti, to je moja stvar i njena svrha nije maltretiranje publike. U ovom slučaju, roman je bio sinopsis za film davno prije nego što je postao roman. Osim toga, Fogelstrom je čovjek pun razumijevanja, lojalnosti i, povrh svega, vrhunski kolega. Možda ne piše sa ambicijom da postigne besmrtnost, ali ko god teži tome da nešto loše o Fogelstromu kaže, može računati na to da ću ga izazvati na dvob –
BERGMAN: Neki lijep trenutak sa snimanja filma?
BERGMAN: Kao i uvijek, čovjek zaboravlja napor i sjeća se zabave. U ovom slučaju: grebeni. Mi –
BERGMAN: Ukratko!
BERGMAN: Jednog jutra, oko šest sati, bili smo na lokaciji. Motor našeg brodića “Viola od Orona” zujao je preko mirnih voda. Morski horizont se spajao sa morem, ostrvca su stajala kao hobotnice u svoj toj mekoj bjelini. Iznad nas, vatreno dugme sunca je gorjelo. Bilo je toplo i neobično mirno; ni talasa nije bilo. Poput vječnosti same – kao da smo već dio nje. Miris mora, treskanje u trupu broda, šum vode oko pramca, i visoka tišina – ljeto vječnosti.
BERGMAN: I onda? Šta se desilo?
BERGMAN: Ništa. To je to.
