Dok u SAD bijeli policajci pod sumnjivim okolnostima ubijaju mladiće crne boje kože, liberalna polovina ove države, vodi kampanju o dodjeljivanju nagrada “crnačkim” filmovima i o većoj zastupljenosti crnih glumaca u Holivudu. Ovakva kampanja stvara štetu po pitanju rasnih odnosa, ali i liberalnog duha u Americi. Zanemaruju se ključna rasna pitanja, a politika se infiltrira u filmsku industriju, gdje ne bi smjela da igra ulogu, makar ne na takav način.
Recimo, na ceremoniji dodjele Oskara prije koju godinu, najboljim filmom proglašen je “Moonlight”. Film koji se nikada ne trudi da predstavi zaokruženu i umjetnički dojmljivu priču, već prosto nabacuje elemente koje bi jedan kandidat za Oskara trebalo da sadrži i krajnje lijeno ih servira pred gledaocem. I dok bi o problemu zašto je došlo do univerzalnog odobravanja ovog filma trebalo govoriti u zasebnim tekstovima, sjenku na “Moonlight” ne bacaju crni dječaci koji su plavi na mjesečini[1], već ostvarenje koje je zapljusnulo bioskope širom svijeta i postalo možda i najbolji film 2017. godine do danas. Radi se o filmu “Get Out”.
Ostvarenje poznatog američkog komičara Džordana Pila (Jordan Peele) predstavlja nepogrešivo suptilnu kritiku ovakve vrste liberalizma. Bijelci koji bi doživotno glasali za Obamu da je tako nešto moguće, koji se dive crncima i njihovoj pojavi čak toliko da bi koristili njihove organe i koristili ih za robove ispranog mozga, predstavljaju iskarikiranu licemjernost koja prosto isijava iz današnjih bijelih liberala. Pil u ovom ostvarenju jasno poručuje da će takva borba za rasnu jednakost zapravo ugušiti pripadnike njegove rase, dovodeći ih u pasivan položaj.
Problem na koji “Get out” jasno ukazuje jeste da veliki broj liberalnih intelektualaca bijele rase, osjećajući “rasnu krivicu”, pokušava da je ispravi na potpuno pogrešan način koji izaziva kontra-efekat. Veliki broj mladih pripadnika crne rase u SAD i u XXI vijeku nailazi na probleme sa kojima su se susretali i njihovi roditelji u mladosti. I što se više liberalna elita uključuje u tu borbu, stvarni problemi ostaju po strani, a akcenat se stavlja tamo gdje je rasno pitanje od mnogo manjeg značaja.
Za razliku od filmova koji vijerno prikazuju istorijski položaj crnaca u SAD i samoproklamovano “liberalno orijentisane” javnosti koja traži jednakost u filmovima, zapostavljajući društveno-socijalnu jednakost, u liku Kventina Tarantina (Quentin Taratnino) je Holivud dobio jedan posve jedinstven i privlačan doživljaj rasne borbe u SAD.
U njegovom filmu “Jackie Brown” glavna junakinja je crna žena, koja je debelo zagazila u petu deceniju života, sa kriminalnim dosijeom, slabo plaćenim poslom i okruženjem Los Anđelesa 90-ih, kojeg potresaju rasni nemiri.[2] Tarantino svoju junakinju stavlja u pritvor, upućujući je na saradnju sa crncem koji je trgovac oružjem i prekaljenim detektivima policije Los Anđelesa. U jednom takvom okruženju, liberalni um bi predstavio patnju ove žene, njenu borbu sa sistemom koji poput drobilice melje ljude slične njoj. Međutim, u pravom Tarantinovom maniru, gospođica Braun ima potpuno drugačije putešestvije. Ona je moćna žena, koja se ponaša potpuno drugačije od stereotipa u kojem živi.
Gledalac se sve vrijeme može pitati kako je uopšte dospjela u tako tešku životnu situaciju. Ali, Tarantino čini da nam bude drago što jeste dospjela. U više od dva sata dugačkom filmu gledamo njen plan kojim trgovcu oružja uzima njegovih pola miliona dolara, a pritom pomogne iskusnim detektivima, zadržavajući pare mimo njihovog znanja. Uz to, u filmu je razvijen lik bijelca koji pomaže glavnoj junakinji. Ali, on nije nikakav bijeli spasilac. Ne, čini se da je on tu kako bi se divio magnetizmu Džekine pojave i ličnosti, i kako bi, makar na trenutak, oplemenio svoj jednolični život.
Ergo, Tarantino nam pruža snažnu crnu junakinju, koja ne samo da je dovoljno jaka da prebrodi okolnosti u kojima se nasla, već to radi pobjeđujući svaki muški i bjelački stereotip koji ju je gušio godinama. Naravno, on je u svom režiserskom opusu dao čitavu plejadu jakih ženskih likova, ali to mora biti predmet zasebnog članka.
“Jackie Brown” baca svjetlost na značajno mjesto u Tarantinovom stvaralaštvu – odnos prema pripadnicima crne boje kože. U njegovim filmovima oni su uvijek moćni likovi. Dobijaju vrhunske monologe i imaju dobro razrađenu karakterizaciju. Tarantinov filmski univerzum pun je ovakvih likova, koji su zamišljeni kao odgovor nepravdama prema pripadnicima ove rase. Njihov odnos prema okolnostima koje ih snalaze je proaktivan, a u pokretima i radnjama koje vrše osjeća se prigušeni bijes osvetnika.
Karakteristične monologe za njegove filmove proslavio je Semjuel L. Džekson (Samuel L. Jackson). Tako u kultnom ostvarenju “Pulp Fiction” imamo lik Džulsa Vinfilda, hitmena koji se nad žrtvom nadnosi poput propovjednika, prizivajući Sudnji dan. Ovo je još jedna uloga u kojoj je crni lik prava sila prirode i monolozi koji prosto teku iz Džeksonovog lika kao da su odgovor svakom bijelcu onda kada je crnac bio dužan ćutati. Kao da je Tarantino sa Džeksonovim likom započeo bujicu replika koje su se čekale stotinama godina. Nije ni čudo da je ovaj glumac toliko prisutan u njegovim filmovima.
Kulminacija Tarantinovog filmskog odgovora na rasno pitanje oličena je u ostvarenju “Django Unhcained”. Kako je ispravno sumirano u jednoj od pjesama, inače sjajnog soundtrack-a, koju potpisuje Džon Ledžend (John Legend, “Who did that to you”), Django je upravo taj osvetnik, koji se u crnom odijelu i na crnom konju, poput oluje okomio na bijele robovlasnike. Tarantino je u ovom remek-djelu iznjedrio vestern junaka crne boje kože sa kojim se teško mogu mjeriti mnogi kultni junaci stvoreni u ovom žanru.
Paradoksalno, ova ostvarenja su uvijek bila kritikovana od strane liberalnih medija i pojedinih prominentnih imena crnačke populacije, koje je predvodio režiser Spajk Li (Spike Lee). Prvo je pod paljbom bila česta upotreba riječi “nigger” u njegovim filmovima, koja je pogrdan naziv za crnce. Tarantinova linija odbrane kod ovih napada bila je jasna – on nije dozvoljavao da činjenica da je on bijelac sputava način izražavanja njegovih likova[3]. U svom filmskom univerzumu, Taratino je Bog, pa mu kao Tvorcu sljeduje potpuna sloboda. Zauzvrat, ova riječ u njegovim filmovima ima snažnu eruditivnu poruku, koja daje svježu krv njegovim crnim junacima kada je koriste. Izgleda da tako nešto njegovi kritičari, namjerno ili ne, ne primjećuju.
A onda, kada je izašao “Django Unchained”, lavina bijesnih kritičara, koje je ponovo predvodio Li, još žešće je jurnula na njegov rad. Najveći problem je sada bila činjenica da su kritičari smatrali da Tarantino nije smio da napravi film u kojem se ropstvo predstavlja kao špageti-vestern. Nije ni glavni junak smio biti kakav Leoneov lovac na ucijenjene glave. Tako je Tarantinu i danas ostao u legat imidž reditelja koji izaziva rasne kontroverze i čiji likovi predstavljaju izraz nepoštovanja prema pripadnicima crne boje kože.
Ovakvo breme je svakako teško za režisera koji je stvorio kultne likove, zauvijek ugravirane u crnačku kulturu. On to nije mogao uraditi da je imao makar i primjesu rasizma u svojoj ličnosti. Zato je zanimljivo posmatrati taj odnos dijela javnosti koji se bori za prava crnaca na potpuno pogrešnim frontovima prema Tarantinovom djelu. Upravo su oni ti koji su ga na ovaj način šikanirali. I da nije jedan značajan dio znamenitih ličnosti ove boje kože, među kojima se izdvaja naročito Samuel L. Jackson, ustao u zaštitu lika i djela čovjeka koji mu je napisao neke od najboljih uloga u njegovoj karijeri, možda bi ovaj režiser bio i protjran iz Holivuda. Kada se stvari na ovakav način postave u perspektivu, možda se liberalna javnost u Americi zaista može poistovjetiti sa bijelcima iz filma “Get Out”.
Zanimljivo je dodati da lik Kelvina Kendija iz filma “Django Unchained” u jednoj sceni raspravlja kako se među crncima s vremena na vrijeme pojavi izuzetan primjerak koji je superiorniji od ostatka svoje rase. Kendi dalje teoretiše da će tih primjeraka biti sve više. Čak se i njegova motivacija u filmu može objasniti podsvjesnim strahom od ljudi crne kože, a sam epilog filma kao potpuno ostvarenje tog straha. U filmu “Get Out” takođe imamo bijelce koji govore o izuzetnosti crnaca. Po manirima i sveopštoj arhitekturi scena, mogao bi se čak i izvući zaključak da je Kendi predak bijelaca iz Pilovog debitantskog filma.
Slike ova dva filma, postavljene jedna do druge, pokazuju da je rasizam duboko u podsvijesti američkog društva, kao nešto perfidno i drevno, uljulkano u modernu priču pseudo-liberalizma. Zato je Tarantinovo stvaralaštvo dragocjeno – ono se nasiljem bori protiv uspavanosti. Njegova umjetnost je reakcija na suptilne pokušaje prikrivanja nepravde i nejednakosti. Zato je tako grafička, i zato je toliko kritikuju. Ali, to je breme koje Tarantino rado podnosi.
[1] Film je zasnovan na dramskom tekstu “In Moonlight Black Boys Look Blue” što je ujedno i prigodna metafora za čitav film
[2] Odlično predstavljeno, između ostalog, i u ostvarenju “Straight Outta Compton”, koje je sramno zaobiđeno na ceremoniji Oskara 2016. godine.
[3] Riječima Louis CK-a : https://www.youtube.com/watch?v=dF1NUposXVQ
