Vinsent van Gog (Vincent van Gogh) nadaleko je poznat kao ekscentrični genije koji je jednom sebi odsjekao uho. No, postoje još neke, manje poznate teorije o tome kako slavni slikar ostao bez ovog organa.
Zvanična verzija o Van Gogovom legendarnom činu samopovrijeđivanja je ta da je sebi žiletom odsjekao lijevo uho u trenucima pomućenja svijesti (neki kažu uz pomoć apsinta), nakon svađe sa kolegom i prijateljem Gogenom (Paul Gauguin), jedne večeri pred Božić 1888. godine u francuskom gradiću Arlu. Potom ga je, obilno krvareći, zamotao u novine, prošetao do obližnjeg bordela i svježe odsječeni komad svog uha predao prostitutki Rejčel (Rachel), kojoj je navodno rekao da “pažljivo čuva ovaj predmet”.
Poslije toga se Van Gog vratio u svoju “Žutu kuću” i zaspao na krvlju natopljenom krevetu, gdje je umalo iskrvario nasmrt prije nego što ga je policija, obaviještena od strane prostitutke, pronašla narednog jutra. Bio je bez svijesti i odmah je prebačen u lokalnu bolnicu, gdje je tražio da vidi Gogena čim se probudio, ali je ovaj to odbio.
Međutim, u knjizi očajnog naziva “Van Gogovo uho, Pol Gogen i pakt tišine” (“Van Goghs Ohr, Paul Gauguin und der Pakt des Schweigens”), iznesena je još zanimljivija teorija, koja je ujedno i najpopularnija alternativna istorija Van Gogovog uha.
Autori knjige su hamburški istoričari Hans Kaufman (Hans Kaufmann) i Rita Vildegans (Rita Wildegans), koji su iznijeli tvrdnju da je Vinsent van Gog možda izmislio cijelu priču kako bi zaštitio svog prijatelja Gogena, posvećenog mačevaoca, koji je, u stvari, odsjekao njegovo uho tokom žustre svađe. Ovaj istoričarski par govori da prava verzija događaja nikada nije izašla u javnost jer su se njih dvojica dogovorili da o svemu ne progovaraju i taj dogovor održali.
Verzija koju Vildegans i Kaufman zastupaju je sljedeća:
Tokom večeri 23. decembra 1888. godine, Van Gog je na ulicama Arla pokušavao da spriječi Gogena da ode. Holanđanin je želio da u Arlu pokrene utopističku slikarsku koloniju, u čemu je Gogen trebalo da igra ključnu ulogu. Dvojica artista su devet sedmica živjela i stvarala zajedno, u Van Gogovoj kući-ateljeu, nazvanoj “Žuta kuća”, ali su njihove razlike u umjetničkim shvatanjima postajale sve već razdor – Van Gog se zalagao za slikanje na osnovu života, Gogen za stvaranje iz mašte.
Razmirice je samo pogoršalo navodno zajedničko interesovanje za pomenutu prostitutku Rejčel, dok postoje navodi i o tome da je Vinsentov brat Teo van Gog (Theo van Gogh) Gogenu dugovao novac, zbog čega je ovaj vjerovao da ga braća iskorištavaju.
Gogen je jedne večeri, nakon dana punog prepirki i nasrtaja, spakovao torbe i svoj mač, od koga se, kao strasni ljubitelj mačevanja, nije odvajao, i pošao nazad za Pariz. U blizini bordela, Van Gog ga je sustigao, svađa je eskalirala, a nije isključeno ni da je Van Gog fizički napao Gogena. Ovaj je, želeći da se odbrani i otjera od sebe podivljalog domaćina, izvukao mač i zamahnuo prema njemu, te mu odsjekao dio lijevog uveta.
Njemački istoričari su ovakvu rekonstrukciju događaja napravili na osnovu ponovne i detaljne analize dokumenata, poput policijskog izvještaja u kome je zavedeno kako je Gogen taj koji je narednog jutra tvrdio da je Van Gog sam sebe povrijedio, dok je jednouhi slikar nerazgovjetno mumlao, ne optužujući ni sebe ni njega. Vildegans i Kaufman su utvrdili da je Gogen u više navrata izjavama pobijao samog sebe i govorio kako je svjedočio dešavanjima koje nije mogao da vidi, dok su svjedoci izjavili kako je Van Gog provocirao Gogena, a Gogen njega napao.
Ipak, policija je prihvatila verziju koju danas smatramo zvaničnom, a Gogen je odmah nakon davanja izjave napustio grad i nikad se više nije susreo sa Van Gogom. U prvom pismu koje je Van Gog napisao nakon ovog incidenta, poručio je Gogenu: “Ja ću ćutati o ovome, a i ti ćeš”. To je, po svemu sudeći, bio početak njihovog “pakta tišine”. Mnogo godina kasnije, Gogen je pisao drugom prijatelju i, govoreći o Van Gogu, napisao: “Čovjek zapečaćenih usana, ne mogu da se žalim na njega”.
Kao da to nije dovoljno, 2016. godine se pojavila još jedna teorija, čiji je autor Britanac Martin Bejli (Martin Bailey), stručnjak za Van Goga. Prema njegovom tumačenju činjenica i njihovih veza, Van Gog jeste sam sebi odsjekao uho, ali zbog saznanja da se njegov brat Teo vjerio, zbog čega se Vinsent, već posvađan sa Gogenom, prepao da će ostati sam i napušten. Bejli tvrdi i da uho nije predato prostitutki, već čistačici za bordela, ali kao i u slučaju hamburškog dvojca – čvrstih dokaza nema. Na kraju krajeva, ni danas sa sigurnošću ne znamo da li je Van Gog zaista odsjekao cijelo uho ili samo njegov dio, kako tek da budemo sigurni u slijed događaja koji su do toga doveli?!
A možda i bolje, jer je ovako priča o Van Gogovom uhu ostala jedna od uvrnutijih misterija slikarskog svijeta. Jedan od njegovih najvećih predstavnika svih vremena nam svakako nije podario mnogo novih priča nakon nje, jer je već u julu 1890. godine Van Gog počinio samoubistvo pucnjem iz revolvera.
