Koliko god upitna istinitost i dokumentarnost dokumentarnog filma bila, kako nam to dobar dio naših preporuka svjedoči, on je i dalje filmska vrsta kojoj najviše vjerujemo. U sebi i dalje nosi težinu pripovjedanja, faktičnost dokaza, nepokolebljivost fotografije, ali i otvorenu slojevitost “djela”.
Što se stvari svijeta čudnije i više gomilaju, što je teže i napornije pristojnom čovjeku da postane, pa i nešto poput povremenog ili stalnog konzumenta opijata, jer svijet je preprisutan i preživ za tako akutno kušanje, više nam treba trun refleksije, savjet, pojašnjenje, ogledalo.
Ako nam išta ovaj sitni broj dokumentaraca govori, govori nam o našoj ljupkoj grotesknosti, onako kako nam to rijetko govore i televizija, i knjige, i muzika i film. A grotesknost je, valjda, bitna, jer od nje se najteže uči.
“The Act of Killing”
Dajte pozornicu zlu i pustite ga da se predstavi, svojim riječima. Ne trpajte koncepte na njega. Ne imenujte ga. Pustite ga da priča. Možda i da postavi predstavu. Mjuzikl.
Ovo je, na prvu, jednostavna ideja koju je imao reditelj Džošua Openhajmer (Joshua Oppenheimer), a ispostavilo se da je zlo prijemčivo jednostavnostima.
Film se bavi indonežanskim genocidom šezdesetih godina prošlog vijeka, tako što pušta same vinovnike okrutnih mučenja da izvode rekreacije svojih djela. Kao da prepričavanje i oživljavanje brutalnih tortura nije bilo dovoljno, Openhajmer mučiteljima daje prostora da ožive svoje artističke ambicije njihovim sopstvenim teatarskim produkcijama.
Jedna od najstrašnijih stvari koje ćete vidjeti – neograničena kreativnost zla.
