Iako je rođen u Travniku, Slobodan Rašić Bobara je postao jedan od najposvećenijih hroničara Banjaluke. Cijeli svoj život posvetio je fotografiji, do mjere u kojoj je nemoguće razdvojiti jedno od drugog, ali je na konkursu “Čista umjetnost” pobijedio umjetničkom instalacijom. Međutim, i ona je foto-objekat.
“Klasične izložbe fotografije su mi i dalje lijepe i zabavne, ali htio bih iskorak. I fotografiju i ton, neku ubrzanu sliku, film… Pa, eto drveta, na drvetu je list, a to su sve fotografije. Mala izložba, 13 x 18”, govori Rašić za Bosonogu.
Pobjednički rad ekološki-umjetničkog konkursa, koji je organizovao festival Demofest uz podršku kompanije EuroBeta, zove se “Neka bude drvo”, a u pitanju je konstrukcija u formi drveta, sačinjenog od ljepenke, drške metle, četki za suđe i drugih odbačenih svakodnevnih predmeta. Na granama ovog drveta našlo se 56 fotografija koje govore o sudbini drveća u urbanoj sredini.
“Živim u gradu u kojem nisam rođen, ali me je jednostavno zarobio. Živim na obali Vrbasa, gdje smo nekad brali cvat lipa, koje su rasle odmah uz naše kuće. To je nama bilo normalno, a sada to nestaje”, objašnjava Rašić pozadinu svoje ideje.
Smatra da su ljudi svjesni toga da se promjene u prirodi dešavaju, ali ne i činjenice da su oni njihov uzrok.
“Automobili stoje upaljeni, klima u njima radi, kažu ‘joj, vrućo je’… Sve u redu, a čisti zrak? Uvijek su krivi neki drugi. A, u stvari, ja režem drvo, ja otkidam, lomim. Svijet mi nudi onoliko koliko mi je potrebno, ali ja hoću više. Sebičnost vlada. Samo ja i sada, niko drugi i šta će biti iza okuke”, slikovito poručuje.
Kako kaže, fotografija može da pomogne u tome da ljudi shvate svoju stvarnu ulogu, jer svaka fotografija sa sobom nosi poruku.
“Da li je ona tehnički okej ili ne, da li je motiv okej ili ne, šta sa kompozicijom – nije bitno, poruka je uvijek tu”, tvrdi on.
Kao iskusni fotograf stare garde, fotografijom naziva samo analogne radove. Digitalni snimak je za njega nešto sasvim drugo, ali ne spori da je digitalizacija donijela mnogo umjetnosti kojoj je posvetio svoj vijek.
“Digitalni snimak je doprinio razvoju fotografske slike, kao što je to nekad štampa učinila. Fotografija je bila vidljiva preko novina u hiljadama primjeraka”, objašnjava Rašić, “i digitalni način fotografisanja je doprinio prisutnosti i vidljivosti. Da, to je sad moda, imati telefonski aparat, ali to nije prava fotografija, sa objektivom. To je instant fotografija, kao što je i nekada postojala kod jednokratnih aparata. Sve softver radi, a ja?”
Uprkos tome što je fotografija postala trend, ne smatra da to može da to može da joj našteti. Iz te masovnosti se lako iskristališu pravi fotografi, a i stare metode se ponovo vraćaju u modu.
“Onaj ko je pravi ne prati profile i lajkove, onaj ko se bavi kompozicijom i motivom, osnovnim rasporedom elemenata unutar fotografije… Mnogi se već raspituju za eksperimente sa negativom, pojavljuju se novi crno-bijeli filmovi, nezavisna produkcija“, otpimističan je Rašić.
Sebe ne smatra umjetnikom, već hroničarem, fotografom sa ulice. Svojim objektivom nije bilježio samo urbanizaciju grada u kojem živi, već i sudbinu njegove rokenrol scene. Prisjeća se da ga je rok privukao još sredinom šezdesetih, ali kako nije imao talenta za sviranje, u sljedećoj deceniji je počeo da fotografijama bilježi atmosferu sa banjalučkih koncerata. Imao je šta i da ovjekovječi, jer je rok scena u Banjaluci tih godina bila u velikom uzletu, a dešavali su se nastupi koji sa ove tačke gledišta djeluju i pomalo nevjerovatno.
“Ekatarina Velika je svirala u Mjesnoj zajednici Borik 2 i to je bio fenomenalan koncert. U Gimnaziji su se organizovale gitarijade, smotre mladih muzičara. Na mjestu današnjeg restorana ‘Slap’ su četvorica momaka svirali sjajne obrade, pred desetoro ljudi u publici, od čega dva vojnika, ali je svirka bila boli glava. Pa koncert Džon Mejola (John Mayall) 1975, kada su članovi Bijelog dugmeta došli iz Sarajeva i stajali tamo u onim svojim bundicama, pa koncert Josipe Lisac i muzičara iz grupe Time u bašti starog Doma JNA na plesnjaku subotom…“, nabraja Rašić samo neke od nastupa koji su mu se urezali u sjećanje.
Iako se povukao iz svijeta koncerata i kaže da novi trendovi i harmonije ne odgovaraju njegovom uhu, tvrdi da je velika stvar to što Demofest ponovo u Banjaluku dovodi velika svjetska imena, da to treba prepoznati i podržati. A njemu svakako ne nedostaje ideja za nove projekte.
“Bavim se foto-stripom i minijaturom kroz fotografiju. Već godinu dana se bavim nečim što se zove ‘Šošoni’, a to je hronologija koncerata i muzičara u Banjaluci. Paralelno, radim projekat o banjalučkim fotografima, ne samo foto-radnjama, već i fotografima iz policije, muzeja… I non-stop fotografišem”, zaključuje Rašić dosadašnji dio svoje, lične hronologije.
