Film “Medianeras” započinje savršenim monologom i mislima koje se mogu shvatiti na više načina. Naši su protagonisti stanovnici Buenos Airesa, grada čije zgrade ne znaju za pravila. Kraj malenih zgrada niču velike. Kraj prastarih zvonika i kuća strše stakleni neboderi. Ne postoji red, ne postoji logika. Te zgrade savršeno oslikavaju razlike među ljudima. Stanovi zgrada otkrivaju skrivenu hijerarhiju njihovih stanovnika.
Naš junak, Martin, pita se što čovjek može uopće očekivati od grada koji svojoj rijeci okreće leđa. Martin živi u mračnom stanu iz kojega izlazi samo kako bi posjetio svog psihologa. Zatvorio se među četiri zida i sve što mu je potrebno za život lako dobije uz samo nekoliko klikova mišem. Putem interneta radi, naručuje hranu, pronalazi zabavu i seks.
Nasuprot njegove zgrade živi Mariana, žena sličnih misli i problema, koja se oporavlja od duge veze koju je nedavno prekinula. Njihovi monolozi, koji se isprepliću kroz cijeli film, natjerali su me da si postavim nekoliko pitanja.
Na koji nas način internet zbližava sa svijetom, a udaljava od života?
Dok slušam Martina kako opisuje svoje navike, kako govori koliko mu je internet pomogao u izbjegavanju stvarnosti, jasno vidim sebe. Znalo se dogoditi da tjedan dana ne izađem iz stana. Odabrala sam najmanju sobu u Novom Sadu jer ne volim velike prostore. Veliki me prostori užasno rastužuju i često u njima ne mogu disati. Kada rasklopim svoj kauč moja se soba pretvori u krevet – tu sam voljela biti danima. Moja se navika pretvorila u strah od odlazaka na kave. Internet mi je postao najbolji prijatelj. Nisam htjela upoznavati nove ljude, stari su bili daleko i bilo je dovoljno stisnuti plavo-bijelu aplikaciju kako bih započela razgovor.
Danas ljudi kupuju iz fotelja, plaćaju račune dok kuhaju ručak, rade od doma, dijele sa svijetom ono što žele, a istovremeno ograđuju ogromne zidove oko sebe. Voljela bih da mi ljudi opet zvone na interfon, da telefone ne palimo mjesec dana, da se družimo ako se sretnemo u šetnji i da mi nekada netko ostavi pismo u sandučiću. Puno je onih koji su užasno glasni u komentarima, a neprimjetni na ulicama, u gomili.
Često sam znala biti tužna što nisam bila mlada u vremenu u kojem su bili mladi moji roditelji. Danas znam da je dovoljno promijeniti navike. Ostaviti iza sebe one dane kada mi je krevet bio najbolji prijatelji i krenuti u nepoznato čak i onda kada mi se ne da.
Je li moguće živjeti s nekim godinama i shvatiti da ti je potpuni stranac?
Mariana nam priča priču o svom prekidu. Jedne je večeri promatrala svog tadašnjeg dečka iz druge prostorije i shvatila je da živi sa strancem. Kako je moguće voljeti nekoga toliko drugačijeg od sebe?
Jedan mi je prijatelj rekao da je na početku vrlo lako. Razlike se ne vide. Ne osjetiš tuđe strahove, borbe i nedostatke. Često se dogodi da jedna od osoba u takvom odnosu ne raste. Ostaje iza i čvrsto se rukama drži za noge one osobe koja pokušava letjeti. S utezima na nogama, jedino što može je sputavati i sebe i onoga tko želi rasti. Najčešće ne možemo pomoći onima koji su odlučili tonuti. Vjerujem da je moguće pomoći osobi koja se nalazi u takvom stanju, no češće se događa da partner koji je nezadovoljan sobom koči onoga koji ne poznaje strah.
U Marijaninoj priči najviše mi se sviđa dio s fotografijama. Četiri godine veze sadržano u 38.9 megabajta. 380 fotografija u prvoj godini veze, 174 u drugoj, 97 u trećoj i samo 4 u zadnjoj. Volim to što bez ikakve težine obriše sve fotografije, a onda plače na krovu svoje zgrade. Volim što je bila hrabra ostaviti iza sebe četiri godine i noću sjediti u fotelji te pričati s lutkom iz izloga. Volim što je odlučila biti sama, iako je znala da će noći nekada biti toliko teške da će ujutro nositi ostatke tuge na licu.
Mislim da se ljudi u vezama vrlo lako pretvore u strance. To se događa kada odabereš šutnju umjesto priče, strah umjesto iskrenosti i ponos umjesto skromnosti. Manjak razgovora, međusobnog slušanja i razumijevanja dovodi do smanjivanja zajedničkih fotografija, a onda se jednoga dana jedno drugome potpuno maknete iz kadra.
Zbog čega danas svi žive da bi upoznali nekoga tko će ih spasiti, umjesto da žive da bi upoznali sami sebe?
Uvijek ću biti nepopravljivi romantičar, osoba koja vjeruje u ljubav koju viđamo u filmovima. Uvijek ću se truditi oko osobe koju volim, sitnicama joj uljepšavati dane i davati druge šanse. No, mislim da prije nego odlučite koračati s nekim kroz život, trebate naučiti hodati sami.
Vjerujem da puno ljudi ne poznaje ljepotu upoznavanja samoga sebe. Sigurno mnogi od vas ne znaju kako je divno izvesti se na ručak ili u kino. Vjerujem da poznajete ljude koji ne mogu biti sami sa svojim mislima. Sigurna sam da se mnogi ljudi oko mene nisu usudili zaljubiti u svoj lik. Mnogi ne znaju da slabe osobe često povrijede one jake. Neke od tih slabih osoba nisu svjesne štete koju nanose sebi i osobama koje ih vole.
Mislim da je vrlo bitno upoznati sebe, zavoljeti svoj lik, izgraditi se i postati dovoljno jak da u trenucima slabosti nikoga ne vučeš sa sobom. Biti dovoljno jak da svoje slabosti pretvaraš u vrline. Biti dovoljno ti da ti ne treba nitko tko će te spašavati. Biti dovoljno jak da znaš da ti je za spašavanje potrebna samo jedna osoba i da si ta osoba ti. Biti dovoljno jak da znaš da prvo moraš voljeti sebe da bi uopće mogao voljeti nekoga drugog. Biti dovoljno jak da bi svojom snagom mogao srušiti sve zidove koji su te sputavali da priđeš toj djevojci, da mu ostaviš to pismo i da se izvedeš na tu večeru. Biti dovoljno jak da bi bio TI.
