Skorašnji pogled na modne piste bi vas mogao navesti da pomislite kako će uskoro svako izgledati poput osvetoljubivih tinejdžerki iz 19. vijeka, koje tek počinju da shvataju fatalnu moć svoje rastuće seksualnosti, negdje u bujnim riječnim rukavcima američkog juga, prožetim gotikom.
Fendi, Rodarte, Just Cavalli – piste su pune visokih okovratnika, erotične fiksacije volanima i otrovnopastelnih boja. Njihove vibracije su maglovite i romantične, ali i pomalo seksi. Postoji trend povratka tog prerijsko-viktorijanskog trenda, s tim da je prerijska djevojka Rijana (Rihanna), kada je režira Harmoni Korin (Harmony Korine). I sve pomenuto bi se odlično uklopilo u “Začaran” (“The Beguiled”), Kopolin (Sofia Coppola) rimejk holivudskog klasika iz sedamdesetih o konfederalnom internatu za djevojke i sudbini ranjenog jenki vojnika koji se usudi da poremeti njihov svijet ispod staklenog zvona.
U stvari, obrnite ovo. Filmski kostimi – predmeti sa juga koji nikada nije postojao, dočarani lijepim anahronizmima od strane kostimografkinje Stejsi Batat (Stacey Battat) – uklopili bi se savršeno u ovogodišnje modne revije, uz samo par drugačijih poruba. Dok su promovisale film, njegove zvijezde su se oblačile poput svojih likova, noseći Fendi, Rodarte i Aleksander Mekvin (Alexander McQueen) kreacije koje evociraju Batatin imaginarni jug.
Poznavajući dugu i zavisnu vezu između modnog svijeta i Sofije Kopole, “The Beguiled” će biti referenca za dizajnere u godinama koje dolaze. I sve to zahvaljujući drugom vizuelno očaravajućem i dugosazrijevajućem filmu o školarkama u bijelom, od prije 42 godine.
“Piknik na Henging Roku” (“Picnic at Hanging Rock”) Pitera Vira (Peter Weir) jedan je od omiljenih filmova modne industrije. I to nije samo pretpostavka. Filip le Sur (Phillipe Le Sourd), direktor fotografije “Začaranog”, rekao je kako je baš taj film, zajedno sa “Tess” Romana Polanskog, bio glavna inspiracija za specifičan izgled Kopolinog ostvarenja. Sa druge strane, Đija Kopola (Gia Coppola) se pozvala na Virov film u sklopu svoje saradnje sa Gučijem (Gucci).
“Stavila sam tu odjeću na sebe i ostavila me je bez teksta”, rekla je tada, “toliko se bavi ženskom seksualnošću i shvatanjem same sebe, i to na skoro nevidljiv način.”
“Piknik” je za koale učinio ono što će “Tvin Piks” (“Twin Peaks”) kasnije uraditi za sove. Kao u Linčovoj (David Lynch) kultnoj seriji, djevojke i ovdje nestaju, pokrećući domino efekat ružnih stvari među lokalcima. Na Dan zaljubljenih 1900. godine, tri učenice i profesorica australijskog internata nestaju tokom školskog izleta na vulkanske stijene. Djevojke su posljednji put viđene kako se gube u tankoj pukotini u stijenama, u stilu Amigare Folta (Amigara Fault), ali umjesto da se pojave na drugoj strani preoblikovane u groteskne nudl-ljude, dvije od njih ostaju izgubljene, dok se treća vraća izgubljenog pamćenja.
Potom na vidjelo izlaze čudni detalji – jedinoj preživjeloj nedostaje korzet, svjedok tvrdi da je vidio nestalu profesoricu na stijeni bez suknje na sebi – ali ništa od toga se ne istražuje. Laži i tajne počinju da isplivavaju. Stijena počinje da guta nove žrtve. Pogrešna tijela bivaju pronađena. Posmatramo kako se grad jede iznutra dok pokušava da riješi misteriju – i onda film jednostavno završi.
Najpoznatiji potpis ovog filma je, svakako, bijela edvardijanska haljina, dizajn kostimografkinje Džudit Dorsman (Judith Dorsman). Ona se oglušila o istorijske činjenice kada je to bilo potrebno kako bi kreirala “Piknikovo” stanje grozničavog sna, a postoje sličnosti i sa drugim halucinogenim filmovima sedamdesetih o seksualnosti viktorijansko-edvardijanskih žena, kao što su “Fascinacija” (“Fascination”), “Krici i šaputanja” (“Cries and Whispers”), “Valeri i njena nedjelja čuda” (“Valerie a týden divů”).
Postoji poveznica i sa „The Source Family“, dokumentarcem iz 2012. o glamuroznom kultu koji je svojom prodavnicom zdrave hrane, rok bendom, vilom i prelijepim, uglavmom ženskim članicama zaveo Holivud sedamdesetih. Realizam ovdje nije cilj. Više je to čudna dvoličnost viktorijanske seksualnosti, po tumačenju duboko stondiranog, poliamoričnog seks gurua koji dijeli esid tokom ljeta ljubavi.
Druga obilježja estetike “Piknika na Henging Roku” su konfiguracije plavokosih djevojaka u stilu “Djece kukuruza” (“Children of the Corn”), sjajne kose koje ističu još sjajnije trakice dok su lica sakrivena radi njihovog naglašavanja, sunčanica i prijeteća pustinja.
“Piknik na Henging Roku” sa sobom nosi instant prepoznatljiv “look”, kojem se modni svijet vraćao iznova i iznova. A onda je 2004. poslužio kao inspiracija za proljećnu reviju Aleksandera Mekvina, koja je objedinila mušku i žensku odjeću u jednoj od najboljih kolekcija ovog dizajnera. Sljedećeg ljeta, Vogue UK, Nippon i Russia su radili fotografisanja koja su podražavala film. Editorijali i kolekcije su počeli da se nakupljaju, a sve je kulminiralo 2015, na 40. godišnjicu “Piknika”, kada je najavljen njegov TV rimejk, što je pokrenulo najveći trend proljeća 2016. godine.
Od “Piknik na Henging Roku” fotošutinga za Vogue Australia, preko brendova poput Etra i Aleksandera Mekvina, do dizajnera kalibra Rafa Simonsa (tada Dior) – svi su se sjatili oko filma radi svojih proljećnih kolekcija. A onda je to uradila i Sofija Kopola za kampanju Marka Džejkobsa (Marc Jacobs), pa na neki način i Bijonse (Beyoncé) na albumu “Lemonade”.
I to je sve bez nabrajanja svih kolekcija i editorijala koji se referišu na Kopolin film “Samoubistva djevica” (“The Virgin Suicides”), dok im je stvarna referenca “Piknik”. Iako to nije shvatala u to vrijeme, Kopola j “Piknik” kao najveći uticaj na njen magnum opus za nezainteresovana djevojke, koji je naknadno i sam postao jedan od filmova najčešće citiranih kroz modu. Bila je to elegancija na posebno štreberski način – režirati kasnih devedesetih film o sedamdesetima, kopirajući stil filma iz sedamdesetih o prvoj deceniji istog vijeka.
Ipak, 20 godina poslije, Sofija Kopola još uvijek nije pogledala film koji je u pozadini njene čuvene estetike. Nikad to ne biste pogodili, međutim, zbog strašnih sličnosti na ekranu – tiranskog zujanja nevidljivih insekata, konstantnog osjećaja hodanja u krugovima, zloslutno sporog tempa.
“Začaran” je, opet, glasniji i blještaviji od svog spiritualnog pretka. Uzima sve elemente koji su “Piknik kod Henging Roka” učinili tako hipnotišućim iskustvom i zamjenjuje ih nečim ljepšim, zavodljivijim i ukusnijim – eksplozivna heteroseksualnost umjesto prikrivenih kvir tonova, krupni kadrovi polomljenih kostiju na mjestu užasavajuće moći ničega, “girl power” raspoloženje umjesto moćnih žena.
Više od četiri decenije kasnije, Piter Virov film o odrastanju i dalje ostavlja svoj trag na modu i film.
Izvor: Dazed Digital
