U posljednjih nekoliko godina svjedoci smo nimalo suptilnoj kampanji da se protagonisti popularne kulture učine raznolikim. Šta to zapravo znači? Ljudima je (po popularnom narativu) dosta više snažnih, bijelih muškaraca, pa su ih zamjenili ženama, raznim drugim etničkim grupama i manjinama. Ne kažem da je to nužno loša stvar, ali način na koji je to urađeno je definitivno upitan. Posebno je to vidljivo u strip formi.
Uzmimo Marvel stripove iz zadnjih par godina. Tor (Thor) je žena, novi Ajron Men (Iron Man) je afroamerička studentkinja elektrotehnike, a Vulverin (Wolverine) je trenutno njegov seksi tinejdžerski klon (odrasla X-23 koju poznajete iz “Logana”).
Kad vam kažem da mi je ova marketinška strategija upitna, zamolio bih vas da me na prvu ne etiketirate šovinistom ili seksistom. Snažni ženski likovi su super stvar i na naslovnoj ilustraciji za ovaj tekst možete vidjeti nemali broj Marvelovih ženskih superheroja iz bogate istorije ovog izdavača. Superheroine nisu nastale juče. Wonder Women je stara 75 godina. U čemu je onda problem?
Problem je što Marvel igra na sigurno, najjednostavnije rečeno. Veoma mali broj novih likova se dodaje katalogu, jer se dobro poznati (stari po 60 godina) provjereno dobro prodaju. U doba interneta, glas čitaoca se može daleko čuti, kao i poziv novih generacija za likovima koji će predstavaljati njih. Ali, kao što sam već rekao, novi likovi se ne prodaju u tiražima jednog dobro prepoznatljivog brenda sa tradicijom od pola vijeka. Marvel stripovi su se odlučili za kompromis.
Iza maske svojih klasičnih heroja sakrili su neka nova lica. Po meni, u startu to nisu originalni novi likovi nego varijacija na temu. Ničeg novog tu nema. Da li je novi Ajron Men priča o ženskoj (djevojačkoj) snazi, jer govori o ženi u oklopnom odijelu? Po meni to nije uvjerljiv poster za feministički pokret, jer ona se krije iza ubilačkog oklopa. Nemam ništa bolje mišljenje o alkoholičaru i ratnom profiteru Toniju Starku, čisto da se razumijemo.
Da stvari budu još komplikovanije, odlučili su se da ozbiljna pitanja poput rase i religije tematizuju u superherojskom stripu. Uvijek mi je bilo čudno da su jedini Marvel likovi koji su bili pravoslavno hriščanskog porijekla dvije antiheroine s ogromnim brojem leševa iza sebe: Crna Udovica (Black Widow) i Elektra. Što je ipak nešto, jer se uopšte ne mogu sjetiti primjera iz DC stripova. Udovica i Elektra, ma kako sumnjivog morala bile, makar su dugovječni ženski likovi. Marvelov jedini uspješni (novi) eksperiment su avanture Ms. Marvel (Gospođice Marvel?), koja je islamske vjeroispovjesti.
Zašto je uspješan? Zato što su iskazali dovoljno poštovanja prema pakistanskom porijeklu heroine i čak istražili nešto o kulturološkim pojedinostima, a ne samo zalijepili etiketu i otišli dalje. Što je manje-više slučaj sa svim ostalim pokušajima. Pozdravljam religiozno eksperimentisanje, jer otvara prostor za neke nove priče, koje nisu samo kozmetičke (kostimografske?) prirode.
Imamo novog Kapetana (Afro)Ameriku (Captain America). Crni protogonisti nisu ništa novo, još od šezdesetih godina prošlog vijeka bore se na stranicama stripova. Prvi afrički superheroj je Crni Panter (Black Panther); jer ima pantera koji nisu crni? Ili DC primjer Crna Munja (Black Lightning) – Crni Grom bi bio vraški dobro porno ime. Smiješno mi je (i kao nimalo rasistički) što ovi likovi imaju opis “crn” u svojim superherojskim imenima.
Uspješan primjer ponudio je Green Lantern još prije 40 godina. Oni su svemirski policajci, ekipa, ne radi se samo o jednoj prepoznatljivoj (bijeloj) faci. Kada su dodali novog člana, koji je bio crnac, ili nedavno muslimana sa citatom iz Kur'ana istetoviranim na ruci, nisu razbili (relativno) poznat brend, već su dodali nešto (relativno) novo. Znate da DC odnedavno ima takozvanog novog Supermena (The New Superman) koji je Kinez? Ima i neka Superžena, ali nemam tri života za bacanje da pročitam baš svaki primjer politički korektne raznolikosti kojim oba izdavača zasipaju tržište.
Zašto sam na početku rekao da se radi o neuspješnim eksperimentima? Na Zapadu je jedina mjera uspjeha ona komercijalna i većina ovih stripova je podbacila. Nisu uspjeli privući te nove generacije kojima su se obraćali, nego su uspjeli i raspi***iti stare odane čitaoce koji su redovno kupovali određen naslov. Privukli su pažnju mejnstrim medija, koji bi svaki put objavili senzacionalistički naslov o nečemu novom (iako malo novog tu zapravo ima).
Eho komora (echo chamber), poznata kao prostor društvenih mreža, prepuna je pozitivnih recenzija od strane takozvanih boraca za društvenu pravdu (SJW, iliti social justice warriors), ali oni su na nivou statističke greške, tako da se prodaja istih tih naslova nije mnogo promjenila. Posljednji tekstovi (ideološki pamfleti) od strane ove podkulture nas pokušavaju uvjeriti da se ovi stripovi ne prodaju tako loše, već je krivica u konzervativnim “bijelim” čitaocima, koji nisu spremni da probaju nešto novo. Ako smo već okarakterisali ljude na netu koji nas spemaju svojim ideološkim izborom kao botove, onda moramo i SJW likove etiketirati (njihova omiljena strategija) istim tim imenom, botovima.
Umjesto što se samo žale na društvenim mrežama, a izgleda da djeca novog milenijuma samo to i znaju, neka sami osmisle nove strip heroje koji će predstavljati njih. Ideja superheroja došla je od druge generacije jevrejskih migranata koji su došli u Ameriku tražeći bolji život. To je Supermen. Migrant i mesijanska figura. Ako novi klinci nisu zadovoljni tradicionalnim herojima, ništa ih ne sprečava da kreiraju neke druge. Rješenje neće biti da uništimo ove već postojeće. Da li stvarno neko misli da bi Supermen bio “bolji” lik da umjesto sadašnje “patrijarhalne” figure (oženjen, sa sinom) postane lik koji potajno želi da oralno zadovolji Betmena (ili obrnuto)?
Namjerno sam izbjegavao da pričam o zastupljenosti raznih seksualnih orijentacija u svijetu stripa, jer ne volim da pričam (pišem) o nečemu što ne znam. Svijet bi bio mnogo bolje mjesto da ljudi pričaju samo o onome što lično znaju. Ali, ako želite primjer uspješnog stripa koji može imati sve vrste likova (po rasnom, seksualnom ili bilo kom drugom ključu), ne treba tražiti daleko. To su X-Meni.
Ne pričam o Sten Lijevim (Stan Lee) X-menima, neuvjerljiva je bila to priča o predrasudama i odbačenosti, pošto su likovi bili mladi, zgodni i bijeli, naravno. Godine 1975, izdat je “Giant Size X-Men” iz pera Len Vina (Len Wein) i zauvijek promjenio ovaj mutantski tim.
Niste čuli ranije za Lena? On je samo kreator najpoznatijeg X-lika Vulverina (iako nikad nije potpisan). Tada je svijet upoznat sa prvim pravim multietničkim herojima. Zanemarimo Logana, niskog Kanađanina, na trenutak i vidjećemo Storm, afričku boginju, i Kolosa (Colossus) Rusa i marksistu (ne trebamo zaboraviti da je strip izdat za vrijeme Hladnog rata). Članovi tima su bili Indijanac i Japanac. To je bio temelj budućoj popularnosti ovog naslova. To je ta raznolikost koju toliko traže. Danas X-Mena ima na stotine. U međuvremenu su uveli i prvog homoseksualnog superheroja, a prije par godina na stranicama stripa bilo je i gej vjenčanje.
Šta je poenta ove istorijske lekcije? Kada imate strip koji prati tim, a ne pojedinca, postepeno, godinama, možete dodavati nove likove i sa njima nove priče. Rješenje nije uzeti poznat brend i nasilno ga mjenjati u jeftinim marketinškim kampanjama. Da li su superherojski stripovi uopšte pogodni za raspravljanje o ovako ozbiljnim temama? Ne treba zaboraviti da su nastali kao zabava za dječake od šest do 12 godina.
Raznolikost je oduvijek bila u stripu, samo što ga nisu čitali borci za socijalnu pravdu. Isto tako su željeli da unište medij video-igara, koje takođe nikada nisu igrali, ali ih to nije sprečavalo da ih kritikuju kao rasadnike šovinizma i loše predstavljanje ženskih likova.
