Nakon 10 dana, 44 predstave i sijaset podijeljenih nagrada, završen je drugi Kestenburg, međunarodni festival studentskog pozorišta. Sa najvrijednijim priznanjima iz Banje Luke su se vratili članovi pozorišta Spektakl iz Češke Republike, dobitnici Zlatnog kestena, zatim Mostarskog teatra mladih, koji je nagrađen Srebrnim kestenom, te Piccola Compagnia Impertiente iz Italije, kojem je pripala nagrada publike.
Jedno od specijalnih priznanja, za antiratnu poruku, otputovalo je u iranski Tabriz. Pozorište Ayna izvelo je komad u kojem se dvojica neprijateljskih pilota sticajem okolnosti nađu na pustom ostrvu, bez mogućnosti da se izbave, ali i da se sporazumiju.
“Predstavu smo već izvodili u Njemačkoj, Turskoj i drugim državama, ali mislimo da je BiH najbolje mjesto za to, jer je u pitanju komad o miru i prijateljstvu. Ovo je predivna zemlja, sa divnim ljudima, vremenom, zelenilom… Šteta je što se u prošlosti ovdje dogodio rat”, govori za Bosonogu glumac i režiser Ali Fotohi (Ali Fotoohi).
Poredeći svoje sa drugim pozorištima sa Kestenburga, kaže da su vidljive neke umjetničke i tehničke razlike, ali i mnogo zajedničkih elemenata. Veće zalaganje umjetnika za širenje mira bi trebalo da bude jedan od njih.
“Vjerujemo da je glavna ljepota umjetnosti u prenošenju ljudima poruka mira. Umjetnost ne povrijeđuje ljude. Umjetnost nije opasna stvar. Možda je politika opasna, ali umjetnost nije. Nije nikada bila, i neće nikada ni biti opasna po bilo koga”, tvrdi on.
Upitan da li su ovacije koje su po izvođenju predstave u Narodnom pozorištu RS dobili od svojih kolega iz Izraela posebno simbolična poruka mira, ipak, daje diplomatski odgovor.
“Mi ne pravimo razliku među ljudima iz drugih država. Možda nam vlade nisu važne, ali ljudi jesu. U publici su bili glumci i iz Šri Lanke, Koreje, Srbije, Bosne… Bilo je lijepo vidjeti sve te ljude koji su nas podržavali, to cijenimo. Prijateljstvo je važno, bez obzira na to odakle dolazite”, kaže Fotohi.
Biti mladi glumac u Iranu nije jednostavno, jer samo nekoliko pozorišta dobija novčanu podršku od institucija, dok se drugima daju sale za probe, kostimi i druge vrste pomoći. Oko toga bi se Iranci sa kolegama iz Škole glume Joram Levenstajn (Yoram Loewenstein) mogli dobro razumjeti.
“Mnogo mladih pokušava da se probije, a to je kod nas mala industrija. Godišnje izađe samo nekoliko filmova, imamo četiri-pet većih pozorišta… Teško je. Mnogo je glumaca i ako uspiješ da upadneš negdje, srećan si. Ne mogu svi glumci da zarade i žive od glume. Ali, ako radiš dovoljno vrijedno i ako si fokusiran, izvodivo je. Moraš da se boriš”, saglasne su Maj Rup (Mai Roup) i Bar Akerman (Bar Ackerman), glumice iz Tel Aviva.
One su bile dio ekipe koja je izvela komad o Margaret Hjuz (Margaret Hughes), prvoj profesionalnoj glumici u Engleskoj. Odlična scenografija i impresivni kostimi privukli su pažnju gledalaca, ali i komentare kako je to nešto o čemu balkanska studentska pozorišta mogu samo da sanjaju.
“I mi smo imali određen budžet za ovu predstavu”, objašnjavaju mlade glumice, “pa smo uzeli kostime od drugih pozorišta. Bilo nam je važno da osjetimo vrijeme i mjesto, da približimo predstavu publici. Kostimografkinja koja je radila na ovoj predstavi je jedna od najpoznatijih u Izraelu i prikupljala je odjeću iz svih pozorišta u zemlji. Bilo joj važno da izgledamo zaista u skladu sa tim vremenom. Koliko su porubi visoko, da li se vide čarape ili ne… Pazila je na sve te detalje.”
Ni scene homoseksualnosti i djelimične obnaženosti nisu nešto na šta je domaća, barem banjolučka publika navikla od ovdašnjih studentskih pozorišta, ali imaju važnu ulogu u izraelskoj predstavi.
“Treba malo hrabrosti, to je tačno, ali je ako je razumno i sa svrhom, onda je u redu. Kada sam obnažena u toj sceni, poruka moje akcije nije ‘dođi, vidi moje sise’, već ‘iako si ti cijeli život učio kako da glumiš žene, ja sam prava žena, imam nešto što ti nikada nećeš imati’”, objašnjava Akerman, “i ova predstava nama nije vanredno provokativna. Čuli smo da je bila vašoj publici, Iranci su nam rekli da oni ni ne mogu raditi takve predstave, ali mi možemo i stalno ih radimo. Ljudi nekada uče stvari tek kada su ‘in your face’. Ako možeš da iskoristiš nagost, seksualnost, provokativnost kao alat za prenos poruke – to je svrha pozorišta.”
Najveće iskustvo koje Rup i Akerman odnose sa Kestenburga je shvatanje koliko se poruka i osjećanja može prenijeti na sceni bez razumijevanja jezika, za koji su smatrale da je glumcima sve. Svoja shvatanja je bitno promijenila i ekipa sa Dalekog istoka, kojeg mi često doživljavamo potpuno stranim i drugačijim.
“Prije nego što smo došli u Bosnu, ona se nama činila kao drugi, nedodirljivi svijet. Koreja je samo daleko, ali je, u stvari, sve isto”, tvrde članovi Teatra Fox iz grada Čunčana.
Južnokorejcima se Banja Luka mnogo dopala, ali i festivalska atmosfera koju su doživjeli znatno drugačijom u odnosu na festivale iz svoje države.
“Ljudi lutaju u toku dana, slobodnog su duha, i na tome vam zavidim. U Koreji se ljudi stalno takmiče jedni sa drugima, u svemu, i uvijek su u žurbi. Bio sam na korejskom nacionalnom festivalu, koji ima rangiranje u svakoj kategoriji i takmičarskog je duha. Na Kestenburgu sam zaista uživao i vidio različite kulture, doživio to kao pravi festival, a ne kao takmičenje. Ovo je odlična prilika za mlade glumce otvorenog uma”, kazao je glumac Kim Hojeon (Kim Hoyeon).
Prijatno iznenađenje im je, kako kažu, bila i publika, koja je mnogo češće i slobodnije od korejske izražavala svoje emocije. Toliko prijatno, da je nekima vratila vjeru u sebe i glumu.
“Prije dolaska ovdje sam bila nesigurna, nije mi se sviđala moja gluma, i bila sam depresivna zbog toga. Nakon ovog nastupa i podrške koju smo dobili, dobila sam i snagu da nastavim sa glumom”, rekla je glumica Lim Kyong-hjon (Lim Kyeong-hyeon), time možda najbolje opisujući smisao i svrhu festivala kakav je Kestenburg.
