Primjer: najnereferentniji referentni filmski sajt, Intertet Movie Database (IMDb), na svojoj listi najbolje ocijenjenih filmova svih vremena (ovo “svih vremena” uvijek zvuči kao “moj tata je jači od tvog” i već pada u vodu, iako je samim time posebno istinito za rečenicu u pitanju) smješta Nolanov “Inerstellar” na 32. mjesto, sa ocjenom 8.5, a njegov “Denkerk” (“Dunkirk”) na 60. mjesto, sa ocjenom 8.4.
U komišiluku “Međuzvjezdanog” su “Američka istorija X” (“American History X”), na 31. mjestu, “Bilo jednom na divljem zapadu” (“Unce Upon A Time In The West”) na 30, “Psiho” (“Psycho”) na 33. i Čaplinov “Svjetla velegrada” (“City Lights”) na 34. mjestu. U komšiluku “Denkerka” su “Django Unchained” na 59. mjestu, “Paths Of Glory” na 58, “Isijavanje” (“The Shining”) na 61. i “Wall-E” na 62. mjestu.
E, sad stvari postaju zanimljive. “Inception” je na 14. mjestu, sa “Gospodarom prstenova: Dvije kule” (“Lord of the Rings: The Two Towers”) iza njega, i “Ratovima zvijezda: Imperija uzvraća udarac” (“Star Wars: The Empire Strikes Back”), ispred njega. “The Dark Knight” je na četvrtom mjestu najboljih filmova ikad, sa drugim dijelom “Kuma” (“The Godfather”) ispred njega i “12 Angry Men” iza.
Odmah da naglasim da nije riječ o stavu kako je drevnije bolje i nekon snu o Zlatnom dobu, sa čijeg stanovišta sve što je savremeno nema vrijednost. Ne radi se o tome. Martin Skorsezi (Martin Scorsese) je, sa svojih 70 i kusur godina, snimio jedan od najznačajnijih filmova 21. vijeka – “Vuk sa Vol Strita” (“The Wolf of Wall Street). Ili, ako to nije dovoljno pranje ruku od infekcije generacijske miopije, neka ostane rečeno da je Harmonijev (Harmony Korine) “Spring Breakers” “Lice sa ožiljkom” (“Scarface”) naše generacije.
Iako je suvi populizam ime igre kad govorimo o IMDb sistemu glasanja, što je odlična stvar, treba imati na umu o čemu tačno govorimo kada sudimo Nolanove filmove. Radi se o tome da, kakvi god oni bili, taj čovjek je svojom voljom i voljom njemu sličnih već uspio da se nametne kao najznačajniji reditelj 21. vijeka, kao genije, kao čovjek koji je i čiji su filmovi u rangu sa Kjubrikom (Stanley Kubrick), Leoneom (Sergio Leone), Hičkokom (Alfred Hitchcock), Čaplinom (Charlie Chaplin), pa i Velsom (Orson Welles), Kurosavom (Akira Kurosawa) ili nekim tamo Tarkovskim (Andrei Tarkovsky). I ovdje nema više prostora za sumnje – on je to i stvari tako stoje. Ali, ajde da pitamo samo jedno pitanje, za kraj: kako smo došli do toga? Na osnovu čega je Nolan postao Nolan?
Uzmimo “Denkerk” za studiju slučaja.
Jedna stvar na koju sam toliko puta pao u posljednjih par godina je silni tekstualni marketing, koji studiji upošljavaju da bi promovisali svoje filmove. Neka trejleri, tizeri i slične audio-vizuelne udice budu na jednoj strani, za jednu vrstu publike, koja će u svom danu, na putu za posao ili na pauzi za kafu, pustiti sebi video, čisto da bi vidjela šta je čeka ili šta bi valjalo gledati. Za drugu vrstu publike, koja će iščitati svaki tekst koji će joj sajtovi od povjerenja podmetnuti i koja će gutati svaki produkcijski detalj i triviju, kao da će tako, na neki nejasan način, film bolje gledati, postoji poseban marketing, sa posebno debelim budžetom.
Riječ je o silnim tekstovima, analizama rodnim, feminističkim, neokolonijalističkim, tehničkim, sociološkim, filozofskim, istorijskim, pseudonaučnim, koji će vas mjesecima prije nego što dobijete priliku da vidite film uvjeravati kako ćete svjedočiti ničem manjem od religioznog iskustva – otkrovenju.
Nekako nije dovoljno da film bude film, on mora biti, usput, i prepametan. “Wonder Woman” nije akcioni superherojski film sa neoprostivo glupim manama – ne, ako obratite pažnju na uvredljive propuste, nelogičnosti, suvišne likove, rupe u zapletu i opštoj logici, vi odjednom postajete zatucani gledalac, koji propušta da prihvati širu sliku emancipacije, prevrednovanja i promjene prava tjelesne objektivizacije, uzvraćanja pogleda, udarca i šta god. Nekako, ne možete sada prihvatiti snagu namjere jednog filma, a raskrinkati neuspjeh izvedbe iste namjere.
U svakom slučaju, vrijeme svaki put pokaže koliko je riječ o marketingom generisanom hajpu, a koliko o realno prisutnim vrijednostima jednog filma. Uzmite samo svoja marketingom nametnuta očekivanja i procijenite ih sa utiskom koji danas imate za “Wonder Woman”, “Interstellar”, šta god od tih tekstualno i tematski izvikanih blokbastera.
Nolan je gospodar pesudointelektualnog marketinga. Toliko toga ćete znati o dizajnu zvuka, o Šepardovom zvuku, o fizici svemira, o vrsti kamera, filmske trake, istoriji događaja, količini istraživanja, da ćete već biti zadivljeni masivnošću moždane mase utrošene na pravljenje jednog filma i ostaće vam malo opcija povodom javne reakcije na njega. Naglašavam javnu reakciju, jer naravno da ćete ili nećete zaspati u kinu, komentarisati film uz pivo poslije i sl, ali kad prionete da izrazite svoj stav u bilo kakvoj zajednici, odmah stajete u borbu protiv revnosnog marketinga, koji je tu već bio prije vas i intelektualno potkupio svakog od vašihg virtuelnih sagovornika, i to argumentima, silogizmima i veoma interesantnim činjenicama.
Ali, kada se suočite sa činjenicom da u “Denkerku” ne postoje međuljudski odnosi, da je Mark Rajlans (Mark Rylance) dokazano precizan i vješt glumac, obična vreća bez jedne jedine ljudske reakcije na svijet oko sebe, kada vidite da je Nolan djetinjasto pao svaki put kada je trebalo režirati glumce, a ne avione i brodove, kada vidite da mu je bilo važnije u kom formatu snima nego koga snima, da on režira uvijek nešto, a rijetko nekoga, stavljeni ste u situaciju da morate progovoriti. Bar reći “svaka čast za tehničku masturbaciju “Denkerka”, “Interstellar-a” i čega god, ali, ljudi, greške ovih filmova su studentske.
Jer, problem nije u filmu sa manama – svaki film ih ima. Problem je kome i kako dopustiti da se nađu u komšiluku velikana, da gricka tu ambroziju i pije taj nektar.
Ako smo kod tehničke masturbacije, ko može reći da se isključivo u njoj krije značaj “Građanina Kejna” (“Citizen Kane”)? Duboki fokus, inovativan mizanscen, retrospketivna naracija…? Da li je to sve?
I da, imam potpuno pravo porediti Velsa i Nolana, jer upravo Nolan strijemi tom poređenju i člasnstvu u Orsonovom klubu.
Pogledajte još jednog tehničara iste genercije – Dejvida Finčera (David Fincher). Kada najave “Denkerk” kao tehničku ekstravagancu, ravnu silini zanosa masturbirajuće Šive, a sve što dobijete je poprilično konvencionalan film, ali snimljen na 65/70 mm sa prenasilno dizajniranim zvukom, nemilosrdno nepopuštajućeg koraka, sjetite se samo da vam nakon svakog Finčerovog filma mozak efikasnije radi, da ste svaki put svjesni da ste izloženi filmu koji razmišlja brže, bolje i svestranije od većine filmova koje ste u životu gledali. I znate da je to tehničko umijeće i oprostite mu što je zapustio glumce i što su mu likovi nategnuti do nejudskosti, i nadate se da će se nekad, negdje pojaviti neka mješavina Finčera i Majka Lija (Mike Leigh).
A kada pogledate marketing Finčerovih filmova, pokušajte naći jedan jediti tekst koji isti film ne raklamira kao samo to što jeste, u domenu marketinga jednog žanra – “dođite i gledajte uzbudljiv triler”. Nećete naći situaciju da vas neko uvjerava da ćete biti ravni Ajnštajnu (pardon, Nilu de Grasu Tajsonu), nakon gledanja “Interstellar-a”.
I pogledajte njegov potez sa Betmenom. Taj mistični, tajnoviti, gotički, povrijeđeni, nepovjerljivi junak (istina, imao je mnoge inkarnacije i mnoge koji su ga pisali tokom godina, ali opet) postao je promukli nasilnik u oklopu od tehnike. Betmen, koji je inače NAJBOLJI DETEKTIV NA SVIJETU, to mu je opis posla i pedigrea, ide okolo i tehničkim čudima, obezbijeđenim suludim količinama novca, i pesnicama prebija sitinu iz protivnika – toliko o detekciji. Nolanov “Betmen” je alegorija čitave njegove karijere i njegovog rediteljskog potpisa. Izbaci ikakvu ličnosnu dimenziju iz Brusa Vejna, napumpaj njegove pare u prvi plan, okruži ga tehnikom i nasljem, a isto nasilje predstavi prije svega zvukom – napadan saundtrek i likovi koji, iz bilo kog razloga, neobično govore. Zar to ne radi u svakoj prilici, sa svakim materijalom?
I to je uspjeh, to je sve za “svaka čast”. Ali ne dopustimo da nas takvi trikovi odvrate od detekcija, ako već jesu Betmena. Ne dopustimo da pročačkamo i porazgovaramo o blatantnim manama scenarija, zapleta, raspleta, čega god, dođavola, hoćete.
Neka mi neko objasni ponašanje Marka Rajlansa u “Denkerku”. Neka mi neko objasni uvredljivu naivnost Džesike Častejn (Jessica Chastain) u “Interstellar-u”. Činjenicu da se Metju Mekonahej (Matthew McConaughey) i žrtvuje i poništi čitavu poentu žrtvovanja vaskrsenjem. Meta Dejmona (Matt Damon) u istom filmu. Ulazak engleskih vojnika u onaj napušteni trgovački brod, nasukan na plaži “Denkerka”. Kilijana Marfija (Cillian Murphy) u “Denkerku”. Sve u “Denkerku”, osim širine i zvuka.
Jer, ako je u pitanju tehnički trik, prikazujmo ga na vašarima i dajmo mu svu slavu uspješne vašarske sprave. Ali nemojmo, ponavljam, nemojmo pristajati i na to da on, u isto vrijeme, zaslužuje da bude rame uz rame sa “Isijavanjam” i “Stazama slave”. Prvo, jer čovjek očigledno ne igra isti sport kao pomenuti filmovi. Dajmo mu zasluge koje mu pripadaju, ali svim silama oduzmimo mu zasluge koje nepravedno, prljavim potkupljivanjem recenzenata, kritičara i sajtova pokušava da prisvoji. Priznajmo mu inovativnost, dajmo mu plaketu za patent, promovišimo ga kao čudo VR-a, Cinerame, Cinemascopa i sličnih tehničkih čudesa, prošlosti ili budućnosti, ali ne idimo dalje od toga, jer se sa njim nema kuda dalje ni ići.
Ovo treba zaključiti izjavom da je “Following” jedan vraški dobar film. I izjavom da bi profesori montaže morali izmisliti “Memento” da ga Nolan nije snimio.
