“Bili jednom u jednom avionu jedan Englez, jedan Bugarin i Francuz, je li, i jedan Srbin, era. E sad, ja ne znam baš kako je to sve išlo po redu, samo na kraju, Srbin je bio najpametniji i sve je nadmudrio”, antologijske su riječi koje Danilo Bata Stojković izgovara u Šotrinom “Idemo dalje”, prije nego što počne da se manijakalno-prijeteći smije, tražeći od svojih učenika da istog trena prasnu u smijeh.
Zamijenite našeg slavnog pokojnog glumca škotskim satiričarem, scenaristom i televizijskim producentom Armandom Janućijem (Armando Iannucci), i dobili ste opis “Staljinove smrti” (“The Death of Stallin”). S tim da Batin vic traje 10-ak sekundi i namjerna je parodija jednog mentaliteta, dok Janućijev dugometražni film, dijelom zasnovan na stripu Francuza Fabijana Nurija (Fabien Nury), nenamjerno postaje vic na račun onih koji su ga stvorili.
Zamisao je, ipak, bila drugačija. Zamisao je bila da grupa Britanaca, grupa Amerikanaca i jedna Ukrajinka pokažu kako su oni i dalje najpametniji, ali je već nakon prvog trejlera vrlo upitno na čiji račun će šala na kraju otići.
Diktator iz naslova umire (kvazi)komičnom smrću. Grupa njegovih dojučerašnjih najbližih saradnika počinje borbu za preuzimanje vlasti. I oni su živi stereotip, jedan do drugog – od bahatog sina alkoholičara, preko sadističkog šefa obavještajne službe, pa do licemjernog komitetskog političara, sve uz prateće kliše rečenice tipa “Poljubite me u moju rusku guzicu” ili “Ne brinite, niko neće biti ubijen, obećavam vam”. Iako je Sovjetski Savez, posebno iz tog vremena, dušu dao za kvalitetno parodiranje i satirični osvrt na ovaj turobni istorijski period, recikliranje hladnoratovskih stereotipa i fora tri decenije kasnije je zaista tužno malen umjetnički domet.
Uprkos tome što je oko sebe okupio imena poput Stiva Bušemija (Steve Buscemi), Majkla Pejlina (Michael Palin) i Olge Kurilenko (Olga Kurylenko), Janući će 20. oktobra morati da uđe u bioskop i ponovi Batinu foru iz uvoda kako bi nekoga naveo da se barem naizgled iskreno nasmije ovome u 2017. godini.
