Deklan Mekena (Declan McKenna) je britanski muzičar, koji je 2015. godine pobijedio na takmičenju Glastonbury festivala, koje je trebalo da svijetu predstavi najnovije mlade umjetnike.
Tu je nastupao kao solo act koristeći loop pedalu, a publiku je zadivio svojim catchy melodijama i dječačkim šarmom. Navodno se čak 40 diskografskih kuća javilo sa ponudama, ali se on odlučio za giganta Columbia Records.
Deklan trenutno nastupa na svjetskim festivalima, a na live nastupu ga prati bend u kom sviraju samo djevojke.
Pretprošlu godinu je proveo svirajući po mnogobrojnim britanskim festivalima, a “Brazil”, pjesma s kojom je pobijedio i koju je neprestano izvodio, postala je hit grabeći pažnju svojim aktuelnim tekstom i zabavnom ritmikom.
Pjesmu je napisao kao petnestogodišnjak, a govori o Svjetskom prvenstvu u fudbalu koje se te godine održavalo u Brazilu.
“I heard you sold the Amazon / To show the country that you're from / Is where the world should want to be for / Find something all people need / I'm faithless now”
Deklan ovdje očigledno aludira na sveukupnu cifru potrošenu na ovo prvenstvo. Nevjerovatnih 12 milijardi američkih dolara koje su mogle biti utrošene u druge svrhe, daleko potrebnije ovoj zemlji sa mnoštvom problema.
“I heard he lives down a river somewhere / With six cars and a grizzly bear / He got eyes, but he can't see / Well, he talks like an angel but he looks like me”
U novembru iste godine sam izdaje novi singl “Paracetamol”, u kom obrađuje osjetljivu temu mentalnog zdravlja današnjih tinejdžera. Inspirisan samoubistvom jedne ranjive osobe, koja je u zbunjenosti ovih osjetljivih godina oduzela sebi život, Deklan objedinjuje sve tinejdžerske patnje u nekoliko srceparajućih klišea.
“There's a boy, fifteen, with a gun in his hand / And the people with no audience say should be hanged / They ask for his motive but they don't understand / Why they love like they do, like they do”
Ova dva singla su izašla i na EP-ju koji je izdao iste godine, da bi se opet pojavili na njegovom albumu prvencu.
“What Do You Think About The Car” izašao je u julu ove godine, a na albumu se nalazi 12 kričavih, preproduciranih baroknih pop rok hitova.
“This content has been removed due to copyright infringement.”
Slušajući ovaj jedva mutirani glas s nagovještajem šuškavog izričaja, lako je razumjeti zašto ga ljudi vole. Monobrow i lice puno pubertetskih akni sa glasom mladog Đanija Morandija (Gianni Morandi).
Lakoumni, nerazrađeni tekstovi koji svaku temu ovlaš dotiču, a ni u jednom trenutku ne ulaze u dubinu problema, krase skoro svaku numeru obavijenu britanskim indi rok zvukom.
U pjesmi “The Kids Don't Wanna Come Home”, napisanoj neposredno nakon terorističkih napada u Parizu, osjeti se sva mladalačka površnost, ali takođe i strast za promjenom.
“I don't know what I want, if I'm completely honest / I guess I could start a war, I guess I could sleep on it”
Deklan u drugoj strofi nastavlja da proziva “odrasle” u njihovim prigradskim domovima, odgajajući svoju razmaženu djecu tako da podražavaju nasilni svijet u kom svi živimo, propitujući dvoličnost zapadnjačkog svijeta pred licem islamskog ekstremizma.
“Haven't you any shame? / Have you got no morals? / Teaching them how to aim / No sadness and no sorrow”
Zbunjenost koju osjetite slušajući ove riječi nije usamljena u vama. Sigurno se i sam umjetnik, kao i ostatak njegove generacije, osjećaju krajnje neugledno u svijetu koji je više loš nego dobar, a oni, kao dio populacije koji vrvi od ideja i zamisli, ne uspijevaju da budu ni intelektualno, a kamoli politički aktivni. Krivica je tu u starijoj populaciji, koja sumanuto dopušta da se iz godine u godinu istorija ponavlja, dopuštajući da jedan beskonačni ciklus bola i nerazumijevanja preplavi međugeneracijski odnos, koji je svake godine zategnutiji (millennials destroyed everything).
Svu nemoć koju tinedžerski um osjeća pred svjetskim problemima Deklan je prosuo u zadnjem refrenu koji evocira i sveprisutni Pink Floyd klasik “Another Brick In The Wall”.
“You don't know how to give love to anyone / You don't know how to pretend / You told your kids that they'd live long forever / But the kids don't wanna come home again / No, the kids don't wanna come home again”
U numeri “Isombard”, Mekena nastavlja u sličnom maniru, ponukan jednim televizijskim prilogom emitovanim na Fox kanalu, u kom voditelj javno izražava svoje ksenofobične stavove. Takođe, priznaje da je pjesma slabo bazirana na Kamingsovoj (E. A. Cummings) “Next To Of Course God America I”, u kojoj se slavni pisac ruga američkom patriotizmu.
“So what of you? / The fateful few / Should take them all / Government fall”
“Bethlehem” se dotiče i hrišćanskog licemjerstva. Deklan se stavlja u poziciju vjerskog moćnika.
“But you sin as you wish / Because I'm in Bethlehem / I've got a seat in heaven / And though I'm heaven sent / I can do as I want and you don't have the right to choose”
Tekstovi u kojima Deklan poukšava da bude politički osviješten često ostavljaju utisak nedovoljnog promišljanja, površnog bavljenja temama. Neki primjeri numera u kojima se osjeti iskrenost izgovorenih riječi su upravo one pjesme koje se tiču ličnih problema. “Why Do You Feel So Down” nam otkriva očekivanu britansku nezainteresovanost za druga ljudska bića (krivite stereotipe).
“So don't lie to me / I know I'm not as cool as I'd like to be / But why do you feel so down? / Again, I know I'm not a very good friend / Why do you feel so down?”
Tri numere koje se ističu generičnom britanskom indi rok produkcijom, ali i neodoljivo catchy melodijama su “Make Me Your Queen”, koja preispituje tradicionalne muško-ženske odnose: “It ain't hard to get sick of my shit / I'm asymmetrical / Get over it for goodness sake / I'm awake, I'm awake / So make me your queen”.
“Mind” je majstorski napisana pop himna o nekim bezbrižnijim vremenima, koje je Deklan iskusio u svom kratkom periodu postojanja, a refren će vam sigurno ostati u sjećanju: “Why d'you keep changing your mind?”
Za produkciju ovog albuma zaslužan je veteran britanske indi scene Džon Ford (John Ford), koji iza sebe ima impresivne saradnje sa pionirima novog britanskog rok zvuka Arctic Monkeys, za koje je producirao svaki album nakon “Everything People Say I am, That's What I'm Not”.
Preovladava snažan indi rok zvuk sa svježinom prozračnih sintova, koji zvuk stavljaju u neki čudan miks grupa Queen i Abba sa Arctic Monkeys gitarama.
Često ga nazivaju i glasom generacije, a koju to generaciju predstavlja, jasno se vidi u spotu za pjesmu “The Kids Don’t Wanna Come Home”. Generacija depresivnih privilegovanih klinaca koji ne mogu promijeniti ništa u svojoj bogatoj zemlji, al’ se zato znaju obući kao da su ispali iz rata u Bosni.
