Tomas Silverstin (Thomas Silverstein) je prvi put uhapšen zbog razbojništva 1971. godine, kada je imao 19, a drugi put 1975, kada je sa ocem i rođakom opljačkao 11.000 dolara. Nakon toga, nikada više nije pušten na slobodu.
U zatvoru je postao član rasističke bande Arijevsko bratstvo, za koju je navodno ubio drugog osuđenika, zbog čega je osuđen na doživotnu robiju i prebačen u ustanovu maksimalne bezbjednosti, među najopasnije kriminalce. Iako će pet godina kasnije ova presuda biti poništena, jer je utvrđeno da je donesena na osnovu lažnih izjava, Silverstin će do tog trenutka ubiti tri puta – dvojicu zatvorenika, članova afroameričke bande, i jednog zatvorskog čuvara.
Od 1983. godine smješten u posebne, samo za njega izgrađene prostorije zatvora u Koloradu, u kojima svjetlo neprestano gori i iz kojih može da izađe samo jedan čas u toku dana, uglavnom da šeta sam, bez drugih zatvorenika na vidiku, takozvani Terrible Tom je po jednima najbliže što je stvarnost prišla fiktivnom Hanibalu Lektoru. Za druge je Silverstin – mladi razbojnik osuđen za nenasilni zločin otimanja “mizernih” 11.000 dolara, koji je upravo u korektivnim ustanovama postao član radikalne bande i hladnokrvni ubica – najbolji primjer da je nešto ozbiljno pogrešno u američkom zatvorskom sistemom.
I pored brojnih sličnosti, “Shot Caller” nije inspirisan pričom Tomasa Silverstina. Kaskader Rik Roman Vog (Ric Roman Waugh), koji se sve bolje snalazi u pozicijama scenariste i reditelja, osmislio je Džejkoba Harlona – biznismena koji u zatvoru završava zbog pijane vožnje sa teškim posljedicama, a zatim kreće neodoljivo sličnom spiralom Arijevskog bratstva, brutalnih zločina i kaveza za izolaciju.
Vogov Džejkob je Nikolaj Koster-Valdau (Nikolaj Coster-Waldau), koji još jednom demonstrira moć velike transformacije svojih likova. Njegovim Džejmijem Lanisterom iz “Igre prijestola” (“Game of Thrones”) Dž.R.R. Martin (G.R.R. Martin) je želio da istraži pitanja iskupljenja i oprosta, “sa koliko dobrih djela se iskupljujemo za jedno loše”, kako je rekao ranije za Rolling Stone. Džejkobom Harlonom Vog i Koster-Valdau ispituju suprotan pravac – put od prestrašenog i skrhanog čovjeka, suočenog sa najcrnjim ishodom glupave nepažnje sa kojom se mnogi od nas svakodnevno kockaju, do beskrupulozne i proračunate zvijeri. A onda i malo naprijed-nazad, no ne bismo da vam kvarimo baš sve.
Vog je odlučio da nam ovu transformaciju pripovijeda kroz dvije paralelne priče – jednu koja prati napeti aktuelni trenutak i drugu koja prikazuje krvave domine kako se ruše punu deceniju da bismo do njega došli. Tako na vizuelan i dinamičan način svjedočimo degradaciji uglađenog Džejkoba do svirepog Novca (Money), ali i Koster-Valdauevoj maestralnoj širini koja to omogućava.
Njemu je u ovom filmu sve podređeno, a on se za to zahvaljuje moćnim prisustvom oko kojeg se savršeno uklapa većina kockica, poput Džona Berntala (Jon Bernthal) u ulozi arijevca željnog priznanja ili Emorija Koena (Emory Cohen) i njegovog dječaka zalutalog u tuđi svijet, u kome Novac prepoznaje Džejkoba. Malo štrče Lejk Bel (Lake Bell) i Omari Hardvik (Omari Hardwick), prvenstveno zbog klišeizovanosti ili nedovoljne napisanosti njihovih uloga, ali to, srećom, ne remeti osnovni utisak filma.
Filmovi koji nas ostave sa pitanjem iznad glave ili posred grudi zaista su ostvarili svoju svrhu, ako im ona u startu nije bila da samo nakratko zabave, isprazno šokiraju ili malo prepadnu. “Šta bi ti uradio na njegovom/njenom mjestu”, vjerovatmo je najefektnije od tih pitanja, a “Shot Caller” ga baca u facu u nekoliko navrata. I onda postavlja pitanja o pitanjima – da li je najvažniju odluku Džejkob donio kada je čuo jezive zvukove sa zatvorskog kreveta nedaleko od svog ili još ranije, kada je naručio novu flašu pića? Da li su odluke koje donosimo na velikim životnim raskrsnicama, ispred putokaza za manja i veća zla, zaista važnije od onih kada svjesno skrenemo preko pune linije negdje kod Albukerkija, nadajući se da ni ovaj put to niko neće vidjeti?
U svojoj višeslojnosti, film preispituje i smisao kazneno-popravnog sistema, koji se decenijama sa figom iza leđa kune u svoj popravni element. Iako je ova tema višestruko obrađivana, tajming “Shot Caller-a” i kvalitet njegovog pristupa ga ne čine samo novim zatvorskim trilerom, već ozbiljnom studijom slučaja. Slučaja poput Toma Silverstina ili nekog od stotina hiljada drugih koji su tek u “popravnim” ustanovama postali trajno “pokvareni”. A ko misli da su oni problem samo američkog penalnog sistema, neka pogleda, recimo, postotke povratnika među zatvorenicima na našim prostorima ili broj mladih terorista radikalizovanih u evropskim tamnicama.
Međutim, postoji jedna dimenzija koju film upadljivo izbjegava. Na Novčevim prsima, leđima, rukama vidimo rasističke i neo-nacističke tetovaže, koje se postepeno pojavljuju i popunjavaju dok on obavlja prljave poslove za zloglasnu zatvorsku bandu. Iako drugi članovi tu i tamo elokventno izgovore koju rasističku i fašističku repliku, Vog ne nudi uvid u Novčev stav o filozofiji na kojoj je izgrađen spoljni imidž bande kojoj pripada.
U danima kada američkim gradovima (ponovo) marširaju rasisti sa bakljama u rukama, a muzičke platforme uklanjaju neo-nacističku muziku sa svojih servera, “Shot Caller” je, na prvi pogled, propustio priliku da bude film koji će i o ovoj temi iznijeti jasnu poruku. Ili je svođenje ideoloških deklaracija na nebitne šare po koži, a radikalnih ideja na usputne komentare pri pokušajima ubistava i dilovanju droge, u stvari, stav koji upravo ćutanjem protagonista vrlo jasno govori o stvarnoj suštini njihovih djela?
“Shot Caller” vjerovatno nije bio među kandidatima za razvikane nagrade i filmovima na koje se lijepe epiteti najboljih u 2017. – nije on imao ni marketinga, ni revolucionarnosti, a ni ambicija za to – ali baš zato je jedan od film(ofil)skih dragulja iz svoje godine.
