Voljeli ga ili ne, malo je režisera koji uspijevaju da tako suptilno, a efektno, uhvate emociju na ekranu i serviraju je pred gledaoca poput bioskopskih grickalica kao što to čini Ričard Linklater (Richard Linklater). Od “Sluđenih i zbunjenih” (“Dazed and Confused”), preko “Prije…” trilogije (“Before…”), pa do “Dječaštva” (“Boyhood”), Linklater je to iznova dokazivao.
Iako češće zaokupljen mladošću i haosom emocija koje se smjenuju u tom periodu života, novim filmom “Last Flag Flying” gazi dublje u životne dobi, ali i širi društveno-politički kontekst. Zajedno sa Derilom Poniksanom (Darryl Ponicsan), piscem istoimenog romana iz 2005. godine, prilagodio je ovu knjigu u scenario koji prati trojicu nekadašnjih prijatelja iz vojske, veterana Vijetnamskog rata, na putu sahranjivanja sina jednog od njih, takođe vojnika, ubijenog tokom sukoba u Iraku.
Najavljen kao miks komedije i drame, iz scenarija i trejlera je očito da će film imati i snažnu crnu notu. Očito je i to da je Linklater okupio skoro pa savršenu ekipu da taj nelaki teret bez problema iznese na svojim leđima. U nešto više od dvije i po minute, koliko nam je dato da vidimo, Stiv Karel (Steve Carrell), Brajan Kranston (Bryan Cranston) i Lorens Fišbern (Laurence Fishburne) su prosto satkani od emocija – uzbuđenja, sreće, gorčine, tuge – i hemija između njih već obuzima.
Doziranje tih emocija, a posebno gorčine, biće odlučujući faktor u tome kako će film, kao cjelina, na kraju da izgleda. U vještinu Linklatera, Karela, Kranstona i Fišberna više ne treba ni sumnjati – a ako je i bilo sumnji, trejler ih lako rastjeruje – pa ostaje pitanje kako se Linklater postavio prema samoj temi ratova, prvenstveno tih koji se vode miljama i miljama daleko od kuće.
Da li će on i njegovi protagonisti tu zastavu na kovčegu jednog sina gledati s ponosom i patriotizmom ili s ponosom i gorčinom? Od odgovora zavisi da li će njen posljednji let biti bliži onom Seke Aleksić ili onom Atomskog skloništa.
A odgovor stiže 3. novembra, kada će se zastava zavijoriti u bioskopima.
