Andy Warhol je bio mnogo toga: slikar, dizajner, filmski redatelj. U prvoj polovini 60-ih postaje vodeća ličnost pop arta u Americi, pokreta koji je nastao u Velikoj Britaniji, ali s Warholom dobija drugačiju dimenziju i popularnost.
Kombinuje različite tehnike, a među njima je najpoznatija slikanje na sitotisku. Uspio je spojiti umjetnost i masovnu kulturu djelujući na raznim poljima: slikarstvu, grafici, filmu, dizajnu, modi, itd. Pa čak se i njegove izjave za medije mogu posmatrati kao jedan oblik umjetničkog djelovanja.
Pop art mijenja kulturu i otvara ljude ka mogućnostima prisutnim danas. Javlja se kao reakcija na apstraktni ekspresionizam.
Warhol vrlo brzo postaje simbolom Amerike, zajedno sa Micky Mouseom i Uncle Samom. Njegova umjetnost i filozofija života se razvijala pod uticajem egzistencijalizma, koji nas vodi do jednog praktičng termina “business art”, koja postaje sinonim za pop art. Warhol u svom radu koristi na prvi pogled banalne svakodnevne objekte, kojima ucrtava novo značenje u svijetu umjetnosti.
Poseban doprinos ogleda se kroz uspostavljanje centralne veze umjetnosti sa reklamama, modom, nezavisnim filmom, gej kulturom, eksperimentalnim pisanjem, ali i sa selebritijima i masovnom kulturom. Warholovo djelovanje se proteže u više smjerova, koji vezuju likovnu umjetnost sa drugim umjetnostima, čime se uspijevaju izbrisati nevidljive granice, a umjetnost postaje dostupna i pristupačna razumijevanju širih društvenih masa, ne samo povlaštenih pojedinaca iz elitističkih krugova ili pak obrazovanih ljudi.
To se prije svega gleda kroz Warholovo pravljenje novog žanra filma, rad na produkciji prvg albuma grupe The Velvet Underground, osnivanje časopisa Interview, ali i dodavanje svog ličnog loga na proizvode.
Smjer njegovog djelovanja ucrtava se kroz naziv koji daje studiju – The Factory.
Warhol je možda prvi umjetnik koji uspjeva da uništi jedinstvenu auru umjetničkog djela, namjenivši mu sasvim drugačiju ulogu, nečeg svakidašnjeg, uvijek dostupnog svima. Uzmemo li u obzir njegovu uveliko kontraverznu ličnost i način njegove komunikacije sa medijima i publikom, ne možemo se sasvim jasno odlučiti da li je riječ o površnoj, plitkoj umjetnosti (i ličnosti), koja ima za cilj prevashodno materijalnu dobit i pažnju, ili nam on ustvari otvara vrata druge dimenzije, kritizirajući stvarnost na naizgled afirmativan način. Njegova poznata izjava je: “Ako ih ne možeš pobijediti, pridruži im se”. Postavlja se pitanje da li je to podrška komformizmu ili kritiziranje istoga?
Traumatski realizam
Warholov uveliko poznati moto “I want to be a machine” označava prazninu umjetnika. Slike su kroz različite vizuelne predstave postale prisutnije nego ikada zbog razvoja mehaničke reprodukcije i tehnloške revolucije, tako da ih je teško uhvatiti i pokušati fiksirati im značenje. Ove promjene donose i nesumnjive promjene u ljudskoj svijesti, način percipiranja stvarnosti tako da postaju sastavnim dijelom života, a da ih mi uopšte ni ne registrujemo kao takve i ne primjećujemo njihovo dejstvo.
Umjetnik čini ono što čine i svi drugi – konzumira ih na konformistički način, uzevši ih takve kakve jesu. Krucijalni dio Warholovog umjetničkog angažmana postaje neprekidna repeticija, koja odlikuje novine, časopise, reklame, bilborde. Kroz prekomjerno naglašavanje otkriva automatizam, čak i izvjesni autizam.
U jednom od svojih uveliko popularnih intervjua je izjavio kako voli da stvari budu uvijek iste, zaklevši se da će jesti Campbell juhu narednih 20 godina za ručak, svaki dan. Suština svega predstavlja jedan vid nihilizma, koji može imati pročišćavajuće dejstvo. Gledajući više vremena u istu stvar, značenje počinje da odlazi, nakon čega se osjećaš bolje i praznije.
Dakle, kroz dublje poniranje u reprezentaciju djela, cilj je osloboditi se značenja koje ima i posmatrati njegovu suštinu, što se može povezati sa tradicijom meditacije i joge, koja se sa istoka tada počela širiti na prostoru Amerike.
Repeticija je, u stvari, poniranje u samo značenje i odbrana spram afekta. To je tzv. traumatski realizam, jer kako kaže Warhol: “Kada viđaš jezivu sliku stalno, nema više isti efekat”. Ima funkciju na naš život kako bi se ponavljanjem traumatskog efekta integrisala u nama kroz simboličan red. Primjer za to je djelo “White Buring Car”, gdje je prikazana indiferentnost spram saobraćajne nesreće u kojoj se žrtva autom zabija u telefonsku govornicu. Ponavljanje bolno sugeriše više na operaciju kroz tehniku repeticije nego na sami događaj.
Masovna subjektivnost
Kod Warhola dolazi do razbijanja barijere između javnog i privatnog, unutrašnjeg i vanjskog. U njegovim filmovima možemo pronaći izvjesnog preteču današnjeg reality show-a.
Andy Warhol je bio veliki vizionar, sumirao je djelovanje popa u riječima da će svi biti poznati i imati svojih 15 minuta. Početkom stoljeća, masovne emigracije u velike gradove donose i svoju kulturu, koja ne može da se negira ni ignoriše, tzv. kulturu kiča, pa se otvara i potreba za umjetnošću za sve. Pojava TV-a u domovima daje iluziju obavještenosti i prisutnosti, kada svi dobijaju mogućnost njegove kupovine, ne samo kraljevi, predsjednici i važni ljudi. Novac je ključan i svako ko ga ima, pa bio on i skitnica, može kupiti Coca Colu po istoj cijeni kao Michael Jackson, Elizabeth Taylor, predsjednik. Nema bolje Cole, sve su iste, kaže Andy Warhol. I ima potpuno pravo!
Umjetnost dobija status biznisa, priznaje joj njen ekonomski karakter, ovisan o društvu i prilikama za koje se pravi. Ukoliko ne privređuje od toga, umjetnik ni ne može stvarati. Nema božanskog nadahnuća, sve oko nas je potencijalna umjetnost, čemu je već Duchamp svojom “Fontanom” otvorio vrata.
Tu su sada Hollywood, časopisi, televizija i novine. Prave dnevno mnogo novih slika, čime jačaju popularnu kulturu. Sve što nas okružuje su slike koje čekaju da budu primjećene.
Veza između privatne fantazije i javne stvarnosti postaje primarna tema pop arta. Dolazi do pitanja da li se može razviti masovno tijelo uopšte i kako ga percipirati?
Ovaj princip vodi Warhola do figuralnog prikaza selebritija, političara, pa čak i anonimnih ljudi iz Interview-a. Evocira masu kroz kič, konformizam i selebritije. Ne pokušava prikazati ništa više od onoga šta već postoji.
Godine 1963. piše nešto što bi trebalo biti glavna smjernica za posmatranje njegovog umjetničkog puta, objašnjavajući nastanak serije o smrti.
“Pretpostavljam da je to bila velika slika nesreće, novinska naslovnica ‘129 ljudi je umrlo’, slikao sam i Marilyn. Shvatio sam da je smrt morala biti sve što radim. Božić ili Dan zahvalnosti, svaki put kad upalim radio čujem nešto poput ‘četiri miliona će umrijeti’. Tako je sve počelo. Ali kad gledaš jedno jezivu sliku iznova i iznova, ona više nema efekta.”
Smrt evocira subjekt u društvu spektakla. Masovni subjekt se javlja samo kao efekat masovnih medija ili katastrofalnih poraza tehnologije. Ikone selebritija i izvještaji o smrti su načini proizvodnje masa.
Kritičko ili iz užitka
“Saturday Disasters” iz 1987. otkriva patnju i smrt ispod glamura, fetiša i zvijezda, propitujući osjećaje i njihovu ekspresiju. Izlaže se afirmativno zadovoljstvo potrošnje kroz brutalne nesreće i smrtnost. Warhol je, čini se, privučen da otvori rane američke nacije, čak i po pitanju političke tradicije, zbg čega se može svrstati u tradiciju onih koji govore istinu.
Pop art ne stoji iza svojih radova, pa ni sami umjetnici. Djela se vežu za određene tematske probleme vezane za modu, gej kulturu, političke krugove. Postavlja se pitanje kako umjetnost, koja je lišena umjetnikove lične manire u Warholovom slučaju, može biti posmatrana neovisno od njega samog?
Pitanje je – da li je pop art i dalje tu?
