Prvi dio priče o pop artu završili smo pitanjem da li je pop art i dalje tu.
Da, jeste i u velikoj mjeri kreira našu sliku svakidašnjice iz dana u dan.
Uticaj pop artaa na savremenu umjetnost
Mnogi umjetnici koriste danas značajke pop art-a kao inspiraciju za svoja djela. Radovi Andyja Warhola se često uzimaju kao modeli za druga moderna djela. To se vidi u ilustracijama, printovima i posterima sa detaljima jakih multipliciranih boja, serija slika na printu, portreta slavnih ljudi.
Iako se smatra da ovaj pokret nije napredovao od 1970, prisutni su i dalje neki njegovi elementi u savremenoj umjetničkoj praksi. Dolaskom razvoja u digitalnom mediju, razvojem računara, videa i interaktivne elektronske produkcije, pop art postoji u svoj interaktivnoj formi. Umjetnica Gloria Lee radi serijske slike “Pop Dogs”, gdje je predstavljeno 25 različitih pasmina, rađene u električnim pop bojama.
Na primjer, umjetnik Ano Molly Gochman traži od učesnika da ispune pukotine u zemlji crvenim pijeskom, kako bi privukli pozornost na globalni problem trgovine ljudima.
Shirin Neshat koristi film i fotografiju da istakne nejednakost spolova na Bliskom istoku. I umjetnik Simon Heijdens koristio je razne tehnologije za inženjering sobu pod nazivom “The Silent Room”, koja je potpuno bez buke, svjetla i boje, kako bi naglasila osjetilno preopterećenje prosječne osobe u modernom svijetu. U svim tim slučajevima, umjetnici su koristili tehnologiju za komentiranje svjetskih pitanja, interaktivnim načinima koji su dostupni njihovoj publici.
Ključna uloga pop arta je u mogućnosti davanja društvenog komentara umjetnika uz učešće publike, u pristupačnosti i demokratičnosti. Tu leži velika moć djelovanja masa na globalnom planu, otvara se niz mogućnosti koje nikad ranije nisu postojale, jer mase nisu imale svoj glas.
Mnoge značajke pop arta koje se ogledaju u čistim linijama i simbolima, koje se dovode gotovo do svoje amblemske vrijednosti, vide se u radu današnjih, takozvanih novih kreativnih zanimanja, kod web dizajnera, grafičkih dizajnera i sl.
Modni dizajn i dizajn enterijera
Pop art vrši uticaj na kućnu dekoraciju, printove na upotrebnim predmetima i modi. Zbog svog naglašenog kolorita, pop postaje inspiracija za modne dizajnere, bilo da je riječ o printovima na proizvodima, posterima, platnima ili majicama.
Otvara se mogućnost reproduciranja djela poznatih umjetnika u vidu printova na majicama, šoljicama, tanjirima, tašnama, pa čak i japankama. Svi mogu imati djelić Van Gogha sa sobom, gdje god krenu, ne moraju imati ogromni novac da kupe neku od slika. Sve je to zasluga Warhola.
Aplikacija Pop Art Me
Razvojem tehnologije, i ova aplikacija za obradu fotografija je dostupna svima. Samo ubacimo o sliku, kliknemo, i to je gotovo.
Možemo se svi, ako želimo, makar na ovaj način osjećati slavnima, jer imamo sopstveni koloristični otisak baš kao Marylin Monroe. Baš ovo bi želio i Warhol.
Pop art u Simpsonovima
Mnogi se sjećaju scene iz popularne serije “The Simpsons”, gdje Homer posjećuje Muzej moderne umjetnosti u Njujorku, zaspi na klupi i u snu mu se javlja, između ostalih umjetnika, Warhol, gađajući ga konzervama Campbell juhe, zove ga Fat Boy. Homer je poznat po proždrljivosti, lik spektakla američkog potrošačkog društva, koji se u moru umjetnosti pronalazi jedino u Warholovoj juhi, jer je ona to što prepoznaje iz supermarketa, za šta nije potrebna edukacija ni trud da znaš šta je predstavljeno.
Homer je, kao što znamo, poznat kao ne baš bistar lik, što je povod više da mu se stvori konfuzija od Dalijevog sata, koji kapa po njemu, ostavivši mu nemogućnost spoznaje, pa i isfrustriranost čovjeka jer se prvi put susreće sa umjetnošću. Ovo za njega ne predstavlja ništa vrijedno. Olakšanje dolazi kad vidi ono što je, u suštini, on i društvo u kome djeluje, masa koja kreira spektakl i sudjeluje u njemu, naviknuta na serijsku proizvodnju istovjetnih stvari, vječnih kopija bez originala. Tako dobija onaj lakši, svakodnevni užitak posmatranja djela koje ga ne izvodi iz njegove zone komfora. Homer je predstavnik običnog američkog čovjeka, sa tipičnim manama i vrlinama. On ne bi mogao, kao takav, zavrijediti našu pažnju i dobiti svoj lik da nije bilo Andyja Warhola i pop arta.
Reality Show
Današnje starlete poput Kim Kardashian nikada se ne bi pojavile u javnosti, na TV-u, da se nije pojavio Andy Warhol. Ne bi se smatralo relevantnim traganje za informacijama o životu običnih ljudi, koji nisu bogatog porijekla i ne bave se ničim specifičnim (glumom, pjevanjem, plesom, politikom) što bi opravdalo njihov nastup u javnosti i zanimanje ljudi.
Njegovih riječi da će svi imati svojih 15 minuta slave su se sjetili mnogi kad je istupila takozvana masa anonimusa. Ne postoje pravila, niti pravo mjerilo po kome neko zaslužuje biti poznat više od nekog ko možda marljivo radi na tome. Svi imaju priliku da kažu ili urade nešto i budu važni. Problem je u tome kako će i u kojoj mjeri iskoristiti to na pravi način i izazvati pažnju. Slava obično kratko i bolno traje za običnog čovjeka, kojeg mijenja drugi, novi, zanimljiviji, i sve tako iznova. Tu leži sva tragika postojanja koju je Warhol uporno naglašavao.
Warhol je svojim intrigantnim stavom pokazao da, u stvari, okrutnost vlada svijetom selebritija, nešto što svi žele – biti poznati makar na jedan dan – graniči sa njihovim životnim fatumom, propašću. Nema potpune iskrenosti. Lažna pijateljstva, lažne ljubavi, lažni sjaj… To se vidi u Warholovoj prvobitnoj zadivljenosti njegovom muzom, kako je zvao fotomodela Edie Sedgwick. Učinivši je poznatom u svojim filmovima, nazivao se njenim velikim prijateljem, da bi je na kraju brzo zamjenio novom glumicom.
Sve je zamjenjivo, prolazno, ništa nije tako sveto, jer se uvijek može zamjeniti novim, pa i čovjek prema ovome gubi svoj identitet i karakter kad više ne koristi određenoj svrsi. Edie tragično završava, raskida vezu radi karijere koja propada ubrzo, umire sama, prepuštena očaju, drogi i alkoholu.
Pored brojnih pokušaja oslobođenja umjetnika i umjetnosti od stega društva, prethodnika i konvencija, Warhol oslobađa društvo u cjelosti, prvenstveno od sopstvenog licemjerja, nesavršenstva, otvara obzore i, prije svega, otkriva svijet kakav je danas, poput proroka. Pop art je uspio osloboditi umjetnost elitizma, jer je namijenjen svima i za sve, ali zato otvara široka vrata kiču, povlađujući ukusu masa, pokazujući im da svi imaju pravo prosudbe o baš svemu.
Dobro nije više ono što važni ljudi ili ljudi od struke smatraju dobrim u umjetnosti, kao ni u životu. Sada se mase pitaju, tako da je vrijedno samo ono što je popularno.
Naslovna fotografija: The Silent Room, Simon Heijdens
