Prošla su, očigledno, vremena Sartra (Jean-Paul Sartre), maoista i angažovanog intelektualca. Uopšte, ako ih tražite na starim dobrim mjestima, intelektualce nećete ni naći. Umjesto univerziteta, akademskih publikacija i teških tomova, oni danas naseljavaju druge niše i ne nose više ista obilježja.
Slično izumiranje desilo se figuri lirskog pjesnika, koji je postao, sasvim prirodno, istrošena i nemoguća figura u 19. vijeku. Bodler (Charles Baudelaire) je bio prvi koji je primjetio i opjevao nemogućnost i apsurd lirske poezije u doba industrijalizma i metropole – staro cvijeće i stari sad značili su sljepilo u moderno doba. Mjesto ljudi poput Sartra zauzeli su ljudi poput Džona Olivera (John Oliver) i Dejvida Sajmona (David Simon). Ako sumnjate u ovo, razmislite o činjenici da je najznačajni živući filozof, Fredrik Džejmison (Fredric Jameson), napisao tekst o “Žici” (“The Wire”), gdje razmatra seriju onako kako bi Hajdeger (Martin Heidegger) razmatrao Van Gogove (Vincent van Gogh) cipele – druga vremena.
Dovoljno je pogledati američki film i vidjeti američki problem: gdje je nestala mogućnost zamišljanja američkog radnika i američke srednje klase? Pogledajte bar jedan intervju sa Sajmonom i vidjećete kakvo čuvstvo taj čovjek ima za dinamike kapitalizma, destrukcije srednje klase, zvaničnog rata protiv siromašnih, koji je američka vlada sa svojim sjenkama privatnog kapitala pokrenula već osamdesetih godina, i kako razmišlja čovjek koji ima dovoljno snage da stoji iznad lijevo-desno podijela američke javnosti. Ovako nešto je gotovo nemoguće izvesti, jer lijevi fašizam, koji vlada Holivudom, ne prašta ni najmanje sagriješenje.
Ako ste gledali “Homicide”, “The Wire” i “Treme”, znate da su se (bivši) radnici i siromasi Amerike sklonili u Sajmonovo krilo i da nikad ozbiljnije nisu predstavljeni nego u stvarima koje nose njegov potpis.
Sajmon je opsjednut sistemima moći, urbanim i klasnim dinamikama, socijalnim strukturama i preciznim načinima na koje oni melju i čine društva. Po sopstevnom, trezvenom priznanju, njega ne interesuju pastorale i pseudo-vesternske eksapade, kakve je kriza američkog radnika dobijala kao vizuelno spasenje u eri svog posljednjeg otjelotvorenja, u filmovima sedamdesetih.
Zaista, sa stanovišta “Žice”, lako se nasluti velika prevara (i velika istina te prevare) filmova poput “Goli u sedlu” (“Easy Rider”) i njegovih srodnika, koji zbog oživljavanja klasičnih tropa američke mitologije nisu uspjeli ponuditi jedno jedino rješenje, jednu jedinu utopiju, krizama koje su uzimali za dramske predloške. Robin Vud (Robin Wood) je do danas jedini kritičar koji je uzeo dovoljno vremena i hrabrosti da opiše ideološke rupe svih neokaljanih kultova Novog Holivuda i jedini koji je bio spreman da ih pogleda pravo u oči. Sajmon je, izgleda, jedini koji je bio spreman da ispravi iste greške.
Sajmon priznaje (“Simon says…”) da je “Žicom” dobio mnoge pobornike i u ljevičarskom i u libertinskom kampu. Isto tako, priznaje da su ga mogli pratiti samo do granica sopstvenih poza i sopstvenih komšiluka, i da je klasni problem bio validan samo dotle dok nije postao previše crn (ne pesimističan, već kožan i rasan – crn) i pozivao na socijalno zajedništvo, koje u Americi uvijek smrdi samo na jednu stvar – komunizam i rusofilstvo. Bijele zajednice su bile spremne da tapšu rame nekoga ko se bavi pitanjem klase samo dok su mogle da budu na bezbjednoj distanci od svoje crne braće i sestara. Čak i danas, kada je rasa novo pomodarstvo Holivuda, nećete na filmu naći razmatranje ovog pitanja, koje ulazi u srži struktura iz kojih može doći rješenje. Dakle, ne iz ideoloških ubjeđivanja, već iz klasnih i socijalnih pitanja, pitanja građanske akcije i zakona.
Rat protiv droge, koji je možda i počeo kao takav, ubrzo se, po Sajmonu, pretvorio u jednu od najisplativijih stvari koje je američki moćnik našao na svom pragu – u rat protiv siromašnih. Cvjetanje srednje klase, konzumera, koji je bio temelj američke imperije, onog koji je mogao i htio kupovati toliko potrebnih i nepotrebnih stvarčica, stvorilo je američku imperiju nakon Drugog svjetskog rata. Kada su velike ribe odlučile da je američki radnik preskup i da je čisti kapitalizam, utopija nad utopijama, samoregulisano tržište i slične mantre ono ka čemu treba usmjeriti svoje molitve, nestalo je i radnika i konzumera, i fabrike i grada. Ostale su vile i utvrđenja, sigurni i uplašeni milijarderi, i njihove uraganom potopljene i krekom omamljene komšije.
Jedna rečenica koju Sajmon često ponavlja zadovoljila bi i Mišela Fukoa (Michel Foucault), koji bi, da je živ, bio najveći obožavatelj “Žice”: “Kina barata milijardama, mi milionima, a i dalje je više Amerikanaca u zatvorima nego što će ikada biti Kineza”.
Zašto i kako se ovakav čovjek lati porno industrije? Zašto je sa Džordžom Pelekanosom (George Pelecanos) napisao novu HBO seriju – “The Deuce”?
Postoji li veće jezgro vizuelnih uticaja na današnju kulturu od pornografije? Postoji li korpus tjelesne vizuelnosti koji snažnije djeluje na način na koji se tijela oblikuju, operišu, kreću, oblače, način na koji jebemo i bivamo jebani, na koji žudimo i uslišavamo žudnje?
Naravno, Sajmona ne zanima pornografija samo na njenom vizuelnom nivou. Kao i sa socijalnim strukturama “Žice”, on hoće da zna kakva je veza kapitalizma i pornografije, i u kakvom istorijskom vrtlogu su se sreli.
Kako reče jedan od likova, riječ je o objektivizaciji tijela – tretiranju tijela kao objekta. Nadzirati i kažnjavati, imati i biti, kurva kao proizvod i proizvođač. Ultimativna slika kapitala – prodavac i proizvod, sve u jednom. Nije ju džaba Bodler smatrao svojom saputnicom i ikonom modernosti.
“Dobro zna ta deva jalova, nevesta
A i pak potrebna za opstanak sveta
da lepota tela dar je varoviti,
pa za svaku gadost oprost će dobiti.
Ona ignoriše pakao i čistilište
I kad dođe čas da u crnoj noći šeće
u lice smrti gčedaće
bez kajanja i mržnje – kao novorođenče.”
Značajno da je ime pjesme “Alegorija”, jer je Bodler tragao za alegorezom modernosti i sebe – pjesnika, umjetnika – prepoznao kao konačnu kurvu, glasonošu i robu, koja, ako zanemari zakone novog svijeta i od tržišta pobjegne u laž pastoralnosti, gubi svako pravo glasa.
“Iz gradova nemamo gdje, ovdje smo zauvijek”, kako bi rekao Sajmon.
Sajmon prati Bodlerove tragove i u kanalizacijskom svijetu Njujorka sedamdesetih, u Četrdeset drugoj ulici (odatle naslov “The Deuce” – “Dvojka”), sa njenim kurvama, svodnicima, taticama i klijentima, barmenima, mafijozama i pandurima, spermi i krvi. Na onim ulicama na koje je povraćao i svršavao Šrederov (Paul Schreder), Skorsezijev (Martin Scrosese) i De Nirov (Robert De Niro) Trevis Bikl, i iz kojih će pionirskim naporom nići prva porno industrija, nalazi još jednu alegoriju kapitalizma.
Zato što je prišao izvoru i smogao snage da o njemu govori, Sajmon će hodati čist kao Bodlerova kurva.
Neka ovo sve stane u opis predumišljaja Sajmonovog zločina. Sama egzekucija je daleko od pretencioznosti teorijskih razmotavanja serije. Sam materijal pilota, koji je izašao prije par dana, vizuelno i zvučno je toliko konkretan da ćete se tjelesno zateći u mirisima trulog Njujorka sedamdesetih, a glumački i dramaturški usred seksualnih razmjena svodnika, kurvi i mušterija – ne može vas promašiti ejakulativni refleks i nećete iz svega izaći čisti. Spremite vlažne maramice, i to ne za suze.
Rediteljka pilota, Mišel Meklaren (Michelle MacLaren), daleko bolje gradi Skorsezijev Njujork od samog Skorsezija, Lametov (Sidney Lumet) Njujork daleko bolje od Lameta, i nikad ga ovakvog niste vidjeli – a priželjkivali jeste. Neoni, smeće, para i grijeh. Krv, sreća, suze i znoj, kako bi rekla Dragana Šarić.
Čak i Džejms Franko (James Franco), koji – kako bi od njegove krnje ambicije i očekivali – igra blizance, a la “Mean Streets” Kejtel (Harvey Keitel) i De Niro likove, nije toliko Džejms Franko. Poništen je u prljavom poštenju niskomimetičnog Njujorka, i ni trun njegove holivudske laži ne preživljava. Daleko je od pseudointelektualnih težnji svog grada, svojih ekranizacija Foknera (William Faulkner), svojih prizivanja Džejmsa Dina (James Dean) i komičarskih meta-trenutaka.
Kad i on radi, kad oba Franka rade, uz Megi Džilenhol (Maggie Gyllenhaal) u liku bodlerovske kurve-majke-svetice, ne možete ni zamisliti koliko radi Sajmonova ekipa iz “Žice”, uz par logičnih dodataka. Geri Kar (Gary Carr) kao prešarmatno brutalni svodnik (da, istinitije zvuči od “makro”) Si Si, pa veteran “Žice” Gbenga Akinagbe (Gbenga Akinnagbe) kao Leri Braun, pa Metod Men (Method Man) kao, u suštini, Metod Men… Pornićarenje na nivou.
Kad je “Vinil” (“Vinyl”) razočarao svojim Njujorkom, ostali smo žedni serijalnog istraživanja svijeta prljave prošlosti Trule jabuke. Sad smo ga dobili, ali dobili smo i mnogo više od toga. Za početak, uživajmo u “čistini” perverzije (samo špica je za to dovoljna), a kasnije razmišljajmo o sajmonovskim reperkusijama.
Kako neko reče: “Slava kurvi”. Slava Sajmonu.
