Ponovno gledanje “Fight Cluba” natjeralo me da izazovem slabića u sebi. Već odavno to nisam, ali dobro bi došlo lupiti šamar onoj cmizdravoj djevojčici u trenucima kada je trebala biti žena. I to kakva!
Mrcvarimo mi sebe na mnoge načine. Lupam si šamare koji bi, kada bi se pretvorili u riječi, zvučali ovako: “Ustani se, nisi stvorena da bi kroz svijet išla kao pičkica!” No, to nisu jedini šamari koje moji obrazi osjete. Nekada se šamaram mislima zbog kojih se ne volim. Nekada mi te misli govore da nisam dovoljno dobra. I to je šamar. Taj me šamar (nekada) još više digne. Uvijek sam se voljela inatiti – samoj sebi. Uzeti se za ruku i pokazati si da mogu još i više.
Znate, onaj savršen stan glavnog junaka, red, čistoća i opsjednutost stvarima koje izgore za tren, to sam ja. To su stvari koje me koče. Previše sam toga zapisivala. Uvijek bih smišljala unaprijed. Bilježila datume i cifre, brojala slobodne nedjelje. Misli su mi bile neukrotive, pa sam ih slagala na krive načine. Unaprijed bih proživljavala stvari koje se neće ni dogoditi. To me izluđivalo. To me kočilo više od ičega. Bojala sam se stvari koje se na kraju ne bi ni dogodile. I onda, odjednom, sve postane smiješno. To nije svijet u kojem trebam živjeti. To nisu misli koje me trebaju voditi.
Ne postoji osoba koja u sebi nije osjetila takvu dualnost. Ne postoji osoba koja nije otkrila dva svijeta u svojoj nutrini. U svima su se, barem jednom, tukle potpuno suprotne osobe. Jednom sam napisala:
“Uvijek su se suprotstavljale u meni; žena iznimne snage i uplakana djevojčica. Uvijek su se suprotstavljale u meni; ona koja vidi ljepotu u svemu i ona koja teško podnosi stvarnost. Uvijek su se suprotstavljale u meni; njih dvije. U njima je moja snaga.”
I doista je bila. Djevojčica prepuna ožiljaka koji su boljeli svaki puta kada bih se uhvatila za koljena. No, tko je htio umrijeti bez ožiljaka? Nisu li oni ono što nas čini jakima? Gledala sam ovaj film po tko zna koji put, a svaki bi me puta šamarao još jaèe. “Tek kada izgubimo sve što imamo, bit ćemo slobodni činiti što nam je volja.” Zar nije tako?
Najviše sam stvari naučila kada sam ostala sama. Najviše sam postigla kada sam izgubila oslonac za koji nisam ni znala da me povlačio dolje. Najlakše se omotati lažima da ne bismo morali hodati goli. Prestala sam biti djevojčica, ožiljci na koljenima i dalje su bili tu, ali se više nisam hvatala za njih. Misli sam pretvarala u korake da bih lakše dolazila do cilja. Buku u glavi pretvarala sam u melodije koje su me tjerale na ples. Ne, ne želim jednoga dana ustati i shvatiti da živim noćnu moru koja me najviše plašila. Ne, ne želim posao koji prezirem. Ne želim odnose zbog kojih plačem kada nitko ne gleda. Ne želim se zadovoljavati mrvicama.
Baš kao i Tyler, oko sebe vidim ljude koji su sposobni biti puno više. Vidim ljude koji su zaokupljeni stvarima koje ih drže u šaci. Vidim slabiće koji se pretvaraju da su jaki. Vidim jake ljude koji iz nekog razloga ušutkuju Taylera u sebi.
Ovih se dana stvari povezuju na čudne načine. Ono što gledam u filmovima kasnije čitam u knjigama napisanim godinama prije. Vratila sam se Hesseu, kojeg sam tako lako gutala u srednjoj školi. Njegov me Demian podsjećao na ovaj film. Čitala sam o dva svijeta – crni i bijeli, dobar i zao, anđeoski i demonski. Je li sve tako kako su nas učili? Kada ćemo shvatiti da stvari trebaju biti onakva kakve mi želimo da budu?!
Nekada sam, poput našeg junaka, htjela stvari koje mi nisu ni trebale. Nekada sam se, baš poput njega, uvlačila u duge svađe s onim drugim svijetom koji je živio u meni. Nekada sam bila Tyler – snažna, izravna, gruba i bezobrazna. Nekada sam bila Marla – naizgled nedodirljiva, kada se približiš – iznimno plaha. Najviše sam voljela biti Ja. Godinama nas uče da smo stvari koje imamo, knjige koje pročitamo, filmovi koje volimo, ljudi s kojima živimo. Shvatila sam što želim baš onda kada sam bila najviše očajna. Najviše sam voljela biti sama. Kontroliranjem svojih misli rasla sam i širila se u pravcima koji su mi prije bili nedostižni.
Pitala sam se koliko je mojih poznanika doista ispunjeno. Pitala sam se koliko je prolaznika odbijalo svoj život uzeti u svoje ruke. Koliko ih je preziralo svoj posao? Koliko njih nije voljelo svoju ženu? Koliko se njih udalo iz straha? Pitala sam se zašto su ideje mnogih ostale samo riječi, škrabotine na papirima koji završe u torbama koje više ne nose? Čemu diplome, novi auti, ručak u otmjenom restoranu, haljina koju ćeš nositi među ljudima koje prezireš?
Koliko je bolno biti iskren prema sebi? Jesu li te golicala pitanja na koja se ne usuđuješ dati odgovor? Tko bi pobijedio kada bi se dva svijeta potukla u tebi? Kada si posljednji puta sebe pozvao na dvoboj?
Naslovna fotografija: Fight Club poster / 20th Century Fox
