Na papiru, Holographic Human Element je samo jedan od mladih bendova iz jednog od srednje razvijenih balkanskih gradova koji pokušavaju da se probiju na veliku scenu. Gitarista Adnan Đonlić (22), bubnjar Ajdin Škulj (21) i klavijaturistkinja Tihana Martinović (21) su, na tom istom papiru, vrlo mladi i talentovani muzičari iz Travnika, koji će, nakon šest godina postojanja sastava, u septembru 2017. objaviti svoj debi album, nazvan “Philophobia”. No, znamo da papir trpi svašta.
U stvarnosti, njih troje su, zajedno sa toncem Darkom Saračevićem, već prešli više evropskih kilometara od većine daleko starijih kolega. Oduševili i jednog Bilija Gulda (Billy Gould), basistu grupe Faith No More, koji se ponudio da im uradi remiks i master pjesme. Svirali na festivalu Eurosonic i pobjedili na nekoliko domaćih. Nazivani najperspektivnijim bendom u BiH, a izrasli u jedan od najperspektivnijih na Balkanu. U inat svim papirima.
BOSONOGA: O nazivu albuma ćemo malo poslije, ali šta je “Philophobia” u muzičkom smislu? Kako, kada i zašto je nastala?
AJDIN: “Philophobia” je nastala jako davno u svima nama, jer nikada nismo prihvatali podjele koje su nam drugi nametali, krenuvši od religioznih, nacionalnih, rasnih ili nekih banalnih stvari kao što je način odijevanja. Nastala je najviše kao bunt protiv svih tih podjela, jer smo mi u bendu svi različitih opredjeljenja, i to funkcioniše jako dobro.
ADNAN: “Philophobia”, u muzičkom smislu, predstavlja razumijevanje/suočavanje, otpor i borbu protiv iste. Nastala je kao savršena riječ koja opisuje stanje ljudskih odnosa, stanja svijesti i svijeta u kojem postojimo. Nastala je 23.06.2014. godine… (smijeh) Zezam se. Bila je oduvijek tu, samo smo tražili pravi naziv za naš album koji se bavi gore navedenim temama.
TIHANA: “Philophobia” je, u muzičkom smislu, programska suita. Osam kratkih priča sklopljenih od različitih žanrova, koji se međusobno prepliću u kompozicijama. Nastajala je tokom par godina rada, što individualnog, što kolektivnog muziciranja na probama. Zašto je nastala? Pa valjda je to sve nekako moralo izaći iz nas i prikazati se u obliku muzike, jer glumiti, slikati, plesati ne znamo. Ali, ni to nije isključeno u budućnosti.
BOSONOGA: Spot za “Fragile Existence” je već tu. Od svih društvenih opasnosti koje su u njemu predstavljene, za koju smatrate da je najveća?
AJDIN: Po meni je najveća opasnost brzi život. Toliko brzo živimo da i ne primjećujemo male stvari oko sebe. Uništili smo planetu, svakim danom nestaju životinjske vrste, zagađujemo oko sebe kao da nam se to neće vratiti. Planeta bi mogla da nas proguta vrlo skoro. Na drugu stranu, taj brzi život nam oduzima vrijeme za emocionalno vezanje. Uvijek negdje žurimo, pa i zaboravimo da imamo ljude koji su cijelo vrijeme uz nas.
ADNAN: Philophobia.
TIHANA: Ispiranje mozgova i sveopća pohlepa za novcem i materijalnim. Od toga sve kreće.
BOSONOGA: Video je trebalo da snimite još davno, nakon pobjede na Zaječarskoj gitarijadi 2014. godine, ali su uslijedile međusobne optužbe za kršenje ugovora, prijetnje tužbama… Kako je ta priča završila na kraju?
ADNAN: Završila je iza rešetaka, hapšenjem Pere Ducića, direktora J.U. “Gitarijada” Zaječar. Mi s tim nismo imali ništa, jer smo davno odlučili da ne vrijedi trošiti energiju i novac na to.
BOSONOGA: Sa druge strane, pobjeđivali ste u Mostaru i Ratkovu, kolege iz Muzičke zone su vas proglasili najperspektivnijim bh. bendom, sarađivali ste sa Bilijem Guldom… Koliko su konkretnog ove stvari donijele?
AJDIN: Sve to nam je dalo vjetar u leđa i još jednom pokazalo da smo na pravom putu, a konkretno je: plaketa iz Mostara i bon na 100 KM u jednoj prodavnici muzičke opreme, 400 KM iz Ratkova, tu i tamo nas Muzička zona objavi. Iskoristili smo to “najperspektivniji bend” u promotivnom materijalu pri nalaženju koncerata, a Bil nam je uradio mastering za kompoziciju “She Got Lost In Paris”.
BOSONOGA: Znate li broj stranih država i gradova u kojima ste svirali i koje svirke pamtite kao najdraže, najuspješnije, najčudnije?
TIHANA: Svirali smo u 16 stranih država i 71 stranom gradu, u mnogima i po nekoliko puta. Jedan od najdražih nastupa nam je bio u Vilnusu, Litvanija, gdje smo svirali u planetarijumu, okruženi svemirom projektovanim na kupolu iz neke prastare mašine, dok je preko 150 ljudi dijelilo te trenutke s nama. A najčudniji je onaj u Bergenu, Nizozemska, gdje je nastup počeo u tri sata popodne i gdje su u publici bili starci iznad 50 godina. I svi su plesali, i tražili još! (smijeh)
BOSONOGA: Sigurno je na tim putovanjima bilo i nepredviđenih situacija.
AJDIN: Nevjerovatna scena se odigrala na granici Češke i Poljske. Trebali smo nastupati u “Stacja Wolimierz”, koju navigacija nije mogla pronaći, jer se radi o staroj zgradi željezničke stanice između dva sela. Lutali smo nekim cestama, poljima, šumama. Dan je bio na izmaku kad smo se zaustavili u nekom selu, ispred crkve, u nadi da će naići neki mještanin kojega bismo mogli pitati za pomoć. Niotkud se stvorio čovjek razbarušene sijede kose, na biciklu, sa sjekirom u ruci, voljan da nam pomogne, ali nije znao engleski. Rekli smo mu naziv mjesta koje tražimo, a on je radosno mahnuo rukom da ga pratimo, i mi smo kao zbunjeni stranci krenuli za njim, ne očekujući da će nam se išta loše desiti. Onako u sumrak, izgledao je jako strašno i smiješno u isto vrijeme. Dugo smo išli za njim kroz polja i šumarke, te smo već počeli da smišljamo scenarije iz horor filmova koji imaju veze sa kolibom, grupom mladih i likom sa sjekirom u ruci. Nakon izvjesnog vremena smo ipak živi i zdravi došli do odredišta, a on nas je pitao odakle smo: “Nijemci, Sibirci?” Nakon onog “Sibirci” smo svi prasnuli u smijeh. Na kraju smo saznali da se zove Gregori.
ADNAN: Jedna od boljih je kada smo u Njemačkoj, na predzadnjoj svirci na turneji, ostali bez para i goriva. Ta svirka je bila otkazana, jer nije bilo ljudi, ali smo mi ipak odsvirali set za konobaricu i gazdu kluba da bismo imali gdje spavati. Nismo imali ni jedan i po euro za paracetamol, koji je taj dan bio potreban našem klavijaturisti. Nikome nije palo na pamet da zove rodbinu, jer kad bi saznali kakva je situacija, roditelji bi sigurno zabranili takve putešestvije u budućnosti. Darku je u 10 uvečer palo na pamet da piše poruku jedinom nam tada prijatelju iz Njemačke, koji živi u Hamburgu – 500 kilometara udaljenom od mjesta gdje smo zapeli – da nam posudi novac za gorivo. Nakon minute smo dobili odgovor da će nam dati novac, samo je pitao gdje smo. Kada smo rekli ‘Čemnic’, on je odgovorio kako pretpostavlja da treba sutra ujutro da krenemo najkasnije oko osam da bismo stigli do narednog mjesta za svirku i da će doći do nas do tada. Nismo mogli da vjerujemo. Sutradan u osam ujutro je došao, dao nam novac i sendviče koje su spremile njegova djevojka i njena mama. Ispostavilo se da je bio 12 kilometara daleko od nas, jer je bio u posjeti djevojčinim roditeljima. (smijeh)
BOSONOGA: Kako uopšte dolazite do turneja po Evropi? Da li vi pronalazite mjesta ili promoteri pronalaze vas?
TIHANA: Sve sami radimo. (smijeh) Od audio-snimanja, miksanja, nalaženja svirki, snimanja spotova, kućnih radinosti…. Pronalazimo potencijalna mjesta za svirke uglavnom na Facebook-u. Kontaktiramo ih putem poruke ili na e-mail. Pošaljemo preko 1.000 poruka, na nekoliko desetina dobijemo odgovor. Ako je pozitivan, dogovorimo detalje. Te svirke vidite na našoj web stranici. Naravno, nađe se i neka iznimka kada nas neko pozove, kao što je bila situacija u Vilnusu ili Trebeviću.
BOSONOGA: Mnogo rjeđe ste u BiH i okruženju. Da li su to posljedice iskustava poput Gitarijade ili postoje drugi razlozi?
AJDIN: Ovdje sviramo koliko smo u mogućnosti. Stavimo stvari na papir i razmotrimo da li to može da uspije ili ne. Nažalost, kod nas je puno teže pronaći mjesto za sviranje, jer se sve više alternativnih klubova gasi zbog manjka novca. Naravno, uz to sve, i publike je sve manje, jer svi prelaze granice zbog boljeg života.
ADNAN: Manje je mjesta za svirku, manje klubova koji žele autorske bendove, a i mnogo je manje ljudi koji žele slušati autorske bendove na ovim prostorima.
TIHANA: Nemamo predrasude prema klubovima u bilo kojoj državi. Lijepa iskustva doživimo u mjestima u kojima smo se možda najmanje nadali. Situacija u BiH i okruženju je jednostavno takva da postoji ukupno desetak klubova koji organizuju svirke autorskih bendova, a ne može se svirati tri puta godišnje u istom klubu.
