Mračna, ali i komična ljubavna priča, u kojoj je pronalaženje ljubavi pitanje života i smrti. Ljubavna priča smještena u blisku budućnost, gdje sve ljude koji su samci, prema pravilima Grada, hapse i odvode u Hotel. Tamo imaju obavezu da pronađu partnera u roku od 45 dana. Ako ne uspiju, pretvaraju ih u životinju po njihovom izboru i puštaju u Šumu. Jedan očajan čovjek bježi iz Hotela u Šumu, gdje živi grupa pobunjenika koji sebe zovu Samci, i konačno se zaljubljuje, iako je to protiv njihovih pravila. To je, ukrtako, “Jastog” (“The Lobster”).
Za početak, neka poruke filma ostanu po strani i pogledajmo poražavajuću vještinu sa kojom reditelj Jorgos Lantimos (Yorgos Lanthimos) uspostavlja pravila svog svijeta.
Kao sve snažne satire, “Jastog” je dovoljno blizak stvarnosti da nas realno zaplaši svojim konotacijama – lako mu povjerujemo. Ali, zamislite na trenutak težinu uspostavljanja granica jednog ovako specifičnog svijeta. Kao reditelj, dužni ste da se situacija vašeg zamišljenog univerzuma jasno vidi u svakom kadru. Kada, kao Lantimos, izabarete da ne gradite futurističke setove i dizajnirate vizuelno vanzemaljske svjetove da bi gledalac lakše shvatio vaše namjere – to je uvijek linija manjeg otpora – onda ste zaista pred zadatkom koji od vas traži promišljenost i akutnu brigu.
Setovi su ovdje savim realni: hotel u Irskoj (u filmu ne znamo da je Irska, tamo su samo snimali), šuma, auto-put, grad – i to je sve. Pravila svijeta, koja boje temom realne savremene lokacije na kojima je film sniman, dolaze iz dijaloga, postupaka i odnosa među likovima, spoljašnja sredstva su zato suvišna.
Onaj početak, u kojem vidimo ženu kako se vozi anonimnim ruralnim krajevima, sva van sebe i ubilački ustremljena ka nepoznatom cilju, da bi zaustavila auto, izašla pred nekolicinu magaraca i pucala jednoj od životinja u glavu, jedan je od najbolji otvaranja filma koji ćete ikad vidjeti. Šta jednoj ženi magarac toliko može skriviti da mu puca revolverom u glavu? Znajući Lantimosa, vjerovatno mu je ova scena prva pala na pamet, pa je svijet “Jastoga” razvio mentalnom gimnastikom zamišljanja mogućih svjetova u kojima bi ovaj postupak imao smisla.
Iz ove egzekucije, ako je gore rečeno i bilo slučaj, izašao je svijet za koji možemo pretpostaviti da je osuda socijalnih konvencija zaljubljivanja, ljubavi i ljubavnog odnosa. One su često nevidljive, ali, u suštini, djeluju kao dekreti – nametnuti spolja i samonametnuti, načešće bezupitno suvereni i neoborivi. Vjerovatno je potrebna blatantna satira poput “Jastoga” da raskrinka mehanizme ovih konvencija i da ocrta prostore njihovog djelovanja, samo da bi mogli znati ograde na koje bi se eventualno mogli nasloniti i zagledati se u sve što može da leži izvan njih.
Ali, “Jastog” ne staje kod jednostrane osude konvencije parolikog združivanja. Pravila Samaca, odmetnika koji su se pobunili državnoj politici nasilnog združivanja, ne pripadaju ništa manje opterećenom, ništa manje fašističkom svijetu. Koliko god zvanični zakoni države bili rigidni i kratkovidi, toliko je i asketizam samovanja krut i miopičan.
Ono što se dešava sa likovima koje igraju Kolin Farel (Colin Farrell) i Rejčel Vajs (Rachel Weisz) govori nam da se ljubav uvijek kreće između konvencija. U trenutku kada je podijelio pravila svog svijeta na dva kampa i ljubavnike poslao u pobunu protiv obje binarnosti, Lantimos je stvorio moderne Romea i Juliju. Monteki i Kapuleti, dvije zaraćene porodice, ovdje su Parovi i Samci, a Kolin i Rejčel su Šekspirov par.
Ono na šta se i Šekspir i Lantimos naslanjaju je ideja romantične ljubavi, koja je relativno kasna pojava na svjetskoj pozornici. Istorijska linija ideje romantične ljubavi, ideje da je ljubav dvoje ljudi važnija i snažnija od svih društvenih konvencija i da će se dvoje mladih odmetnuti u ljubav, rušeći time svoje svjetove, stigla je u Evropu iz Arabije. Od arapskih pjesnika, preko osvajanja Iberijskog poluostrva, do Provanse i trubadura, koji su izmislili ovu vrstu romantične poezije, ideja romantične ljubavi stigla je do nas. Ovo ne znači da se ljudi i ranije nisu zaljubljivali i rušili svjetove svojih predaka radi svoje ljubavi, već samo to da nije postojala takva umjetnost, da nisu postojali korpusi fikcije, da nisu postojali takvi junaci, da nisu ovako uporno i detaljno bili opjevavani i svetkovani, i time sankcionisani unutar jedne kulture. Tristan i Izolda su možda i bolji primjer od Romea i Julije.
Kao i Šekspirov par, i Lantimosovi ljubavnici moraju završiti tragično. Jer, na kraju, čini se, ljubav je slijepa, i otrov od otrova ne razlikuje, život od smrti, sklona zabludi i vatri, pa u sljepilu mora i završiti – makar da opravda veličinu svoje tragične ambicije.
Toliko i mnogo više stalo je u nejdan od najboljih ljubavnih filmova 21. vijeka, koji je svojom bizarnom satirom dostojan svog vremena.
Pogledajte film na kanalu Cinemax 2, 12. septembra u 18.30 časova, u okviru dodatnog paketa m:telovog Open IPTV-a.
Fotografije: Element Pictures/Scarlet Films/Faliro House Productions
