U skorašnjem intervjuu koji je dao Branku Rosiću, Saša Lošić se prisjetio pjesme “Stambol, Pešta, Bečlija” sa prvog albuma Plavog orkestra. Rekao je kako je to pjesma o drugarstvu, o tome da su “svi ljudi ovdje dobri”, da svoga druga ne treba dati nikome, odnosno da je to bio način da klinci izašli iz šinjela panka i novog vala ipak pjevaju o bratstvu i jedinstvu.
Zgodna je i pamtljiva melodija koja prati taj stihovani sedmerac i ja sebe, evo, hvatam kako u posljednjih nekoliko dana na istu tu melodiju pjevušim jedan drugi sedmerac, onaj iz naslova ovog teksta: “Celje, Tešanj, Bileća”.
Otkud sad Celje, Tešanj, Bileća?
Čitam nekidan u zagrebačkim dnevnim novinama, koje važe za lijeve i antinacionalističke, komentar povodom protesta protiv promjene imena zagrebačkog Trga maršala Tita. Piše novinar kako je došao na protest sa “frendicom” te kako su ih tamo iznervirale zastave s petokrakom zvijezdom, a da je njihov gnjev kulminirao u trenutku kad su ljudi počeli pjevati “Bilećanku”. Kaže novinar doslovno: “Ma, neka idu oni u vražju mater i petokraku – rekla je frendica kad je čula ‘Bilećanku’, pokupila se i otišla sa skupa.” Cijeli tekst je čak i objavljen pod naslovom “Antifašizam se ne brani ‘Bilećankom’: Ispalo je kao da se brani antifašizam iz ‘45, a ne da se odbranom Titova trga bori protiv fašizma iz 2017.”
Čitam to, nerviram se, pitam se zašto se nerviram, pa kažem: “Nema tu, brate, antifašizma ni u tragovima ako se ograđuješ od ‘Bilećanke’. Nema se ovdje čime braniti antifašizam ako ga ne braniš ‘Bilećankom’.“
Luda je ta priča, zapravo, luda i sasvim literarna. Drugi svjetski rat je već počeo, Kraljevina Jugoslavija glavinja prema Trojnom paktu, kraj je 1940. godine ili sami početak 1941, zima, decembar ili januar, a među komunistima zatočenim u Bileći su i Milan Apih iz Celja i Todor Vujasinović iz Tešnja. U jednoj jedinoj noći, Apih, učitelj iz Celja (rođen 1906. godine, što će reći da je u to vrijeme u srednjim tridesetim) piše tekst i melodiju za pjesmu ‘Bilećanka’. Tekst je na slovenačkom jeziku. Većini bilećkih zatočenika maternji jezik je srpskohrvatski, pa Todor Vujasinović (rođen 1904. u Tešnju, dakle, manje-više Apihov vršnjak) prevodi pjesmu na naš jezik.
Ti ljudi i te žene koji u tim zimskim noćima prvi pjevaju ‘Bilećanku’ tada su nalik na prve hrišćane – mala grupa sa margine društva, stjerana u katakombe. Kad za nekoliko mjeseci započne rat oni neće čekati da začuju korake nadolazećeg novog života – oni će se za taj novi život sami izboriti, ti koraci će biti koraci njihovih čizama, jer su oni sami bili oni koje su čekali.
Sudbine Apiha i Vujasinovića bile su paradigmatične i u ratu i poslije rata. Obojica su bili nosioci Partizanske spomenice koji su se protiv fašizma borili s puškom u ruci. Poslije rata su obojica bili visoko rangirani funkcioneri. Obojica su dugo živjeli: Vujasinović je umro 1988, a Apih 1992. godine. U nekom drugom, mnogo dužem tekstu mogla bi se ispričati cijela istorija jedne zemlje i jedne ideje kroz njihova dva života. Uostalom, život Milana Apiha bio je inspiracija za roman jednog od najvažnijih savremenih slovenačkih pisaca Drage Jančara, pod naslovom “Graditelj”.
Bili su živi i Apih i Vujasinović u vrijeme kad je Plavi orkestar otpjevao “Stambol, Pešta, Bečlija”, u vrijeme dok je u Bileći bila Škola rezervnih oficira, pa je mjesto nekadašnjeg logora postalo jedan od češćih toponima iz legendarnih usmenih JNA uspomena. Mogla se, zapravo, ta pjesma komotno zvati i “Celje, Tešanj, Bileća”.
Lijepe su pjesme “Bandijera rosa” (“Bandiera Rossa”) i “Bela ćao” (“Bella Ciao”), ali ako u svom jeziku branimo ideju novog boljeg života, teško je naći bolju pjesmu od “Bilećanke”. Zavrtim je često na YouTube-u, u raznim verzijama – od one koju izvode Zaim Imamović i Radmila Jagodić do one Zorana Predina. Pjevaju ti glasovi o zavičaju koji je daleko, o majkama koje su ostale bez sinova, ali i o tome da svakoj sili dođe kraj i da svi tirani nestanu u ništavilu. Isto je to osjećanje svijeta kao u pjesmi “We Shall Overcome”, osjećanje nade koja se održava jedino performativno, zato i upravo zato jer o toj nadi zajedno pjevamo.
Ne znam protiv čega se bori onaj kome smeta “Bilećanka”, ali protiv fašizma se ne bori, to je sasvim sigurno. I inače su, naročito kod nas posljednjih godina, ti koncepti fašizma i antifašizma nepovratno kontaminirani i skoro da su izgubili značenje. Više, zapravo, skoro da i nema onih koji sami sebe nazivaju fašistima (evo su i notornog Juru Francetića njegovi sljedbenici počeli nazivati “ustašom-antifašistom”), a među onima koji sebi u svakoj prilici kače antifašističku značku ne manjka fanatika koji se za svoju viziju “antifašizma” bore sa upravo fašističkom isključivošću i strašću.
Niče (Friedrich Nietzsche) je negdje zapisao da loša muzika i loši razlozi sjajno zvuče kad se ide na neprijatelja. Svi mi koji smo bili premladi da nas zakači služenje vojnog roka u JNA, a dovoljno stari da svjedočimo krvavoj smrti zemlje koju su stvorili oni što su prvi pjevali “Bilećanku”, od djetinjstva se lakše prepoznajemo po muzici koju slušamo nego po zastavama.
I da me neko danas pita u kakvu borbu vjerujem, rekao bih: “U onu u koju se ide sa ‘Bilećankom’ na usnama.”
