“Znao sam te ljude. To dvoje ljudi. Bili su zaljubljeni. Djevojka je bila veoma mlada – oko 17, 18 godina. A, tip je bio stariji. Bio je tako odrpan i divlji. A, ona je bila prelijepa. Zajedno su sve pretvarali u avanturu. I njoj se to sviđalo. Obični odlazak u prodavnicu bio je pustolovina. Uvijek bi se smijali glupostima. On je obožavao da je nasmijava i nije im bilo stalo do ičeg drugog osim da budu zajedno… jeste… i bili su jako srećni”.
Tekst je možda napisao Sem Šepard (Sam Shepard), ali ove riječi pripadaju Heriju Dinu Stentonu (Harry Dean Stanton), legendarnom glumcu, koji nas je upravo napustio i za sobom ostavio trag čuda, čudnosti, melanholije, balade, prašine i smijeha.
Čuda, čuđenja i čudnosti, jer je Heri uvijek bio uvrnuta pojava, savršeni linčovac, pa i ne čudi što ga je Linč (David Lynch) obožavao imati u svojim filmovima – zajedno su uradili “Divlji u srcu” (“Wild At Heart”), “Kauboj i Francuz” (“Cowboy And The Frenchmen”), “Strejtovu priču”(“The Straight Story”) i “Unutrašnje carstvo” (“Inland Empire”).
Melanholije, jer kao i Šepardov tekst sa vrha, koji završava plamenom, egzilom, lutanjem i samoćom, Heri je bio prašinar, graničar, uistinu kauboj, a meksička balada često mu je bila na usnama.
Stanovnik je bio Heri i holivudske granice i živio u filmovima drugih graničara, kakvi su i Linč i Venders, i Aleks Koks i Džon Milijus, Helman i Karpenter. Nikad kauboj kao Njumen, nikad kao Skot, niti Djuk, ali kauboj, vjerovatno sa druge planete – neka vanzemaljska simulacija prašinara. Ali, simulacija nije poštena riječ za njega. Nije ga Venders uzeo u svoja lutanja, u svoju opsesiju prostranstvom i cestom, a da nije u njemu naslutio ista lutanja. Nije ga Aleks Koks uzeo za Repo Men-a, a da nije znao da je Heri Din baladični lešinar dostojan urbane noći, ulice kao urbane pustinje. Nije ga Linč slučajno uzeo da mu se iščuđava na ubogog Francuza zalutalog na onaj ranč u Arizoni i ponavlja: “What the hell?”. U isto vrijeme i kauboj i vanzemaljac, i drevan i savremen i klasično holivudski i avangardan, Heri je bio jedan jedini.
Kad je Milijus odlučio raditi svoju verziju Ćopića, svoj “Orlovi rano lete” u Americi, samo je Heri mogao biti patrijarh njegovih Grmečlija, ganuti đed Rade i zabezeknuti stric, koji će kliktati u porazu i čudu “šta se radi od ljudi… pucaju glave ko misirače” ili kako je već bilo rečeno, kako bi zavještao pojavom potomstvo na borbu.
Čudo od čovjeka i autentično čudan čovjek, Heri Din je otišao sa pjesmom, i to graničarskom, meksičkom, kakve je, dalek kakav je – najviše pjevao.
Zbogom Heri Din, i “Come back to the five and dime, Harry Dean, Harry Dean” – to je uvijek zvučalo kako treba.
