Šta čini jedno remek-djelo remek-djelom?
U naletu intermedijalnosti savremene umjetnosti, odgovor na ovo pitanje katkad prevazilazi čak i gramažu težine pitanja “Šta je smisao postojanja i zašto, pobogu, ustati iz kreveta svakog ubogog dana?”.
Ipak, uz validaciju originalnosti ideje, konteksta te vještine tehničke izvedbe, ono što se može uzeti kao neka tajna veza koja spaja sva remek-djela istorije umjetnosti jeste njihova osobina da, kao i vino, s vremenom postaju samo bolja, te da iznova neumoljivo inspirišu kreaciju, kako posve novih, tako i ‘preslikanih’ djela – preslikanih, ali u ruhu nekog novog doba, u odijelu medijuma savremenika.
A koji medijum savremenika nam je pogodniji za oživljavanje istorije umjetnosti od fotografije?
Razvojem “touchscreen” homo sapiensa, fotografija možda i jeste izmijenila svoju artističku dlaku, ali ne i ćud. Umjetnost je naprosto takva – dlaku mijenja, ali ćud nikada.
Fotografije koje slijede su upravo dokaz te promjene – “dlaka” austrijske fotografkinje Inge Prader je zamijenila “dlaku” austrijskog simbolističkog slikara i jednog od osnivača Bečke secesije Gustava Klimta. Ali ćud osta ista.
Za vaskrsnuće Klimta pred okom kamere, osim samoj autorki fotografija te cijelom timu koji stoji iza serije, riječ hvale treba izdvojiti i za događaj zbog kojeg je dati rad Inge Prader uopšte došao na ovaj svijet 2015. godine. Naime, “krivica” za ovo vizuelno zadovoljstvo pripada i Life Ball-u, događaju koji se svake godine održava s ciljem skupljanja sredstava za borbu protiv HIV/AIDS-a, a čija je tema navedene godine bila (pogađajte) Bečka secesija.
Zanimljivo je što je internet svijetu umjetnosti i kulture tek ove 2017. godine sinulo da lajkuje, srca i dijeli Klimtovo vaskrsnuće. Reprodukcija istorije odista nije novina, ali to, svakako, nije ni razlog da sada ne otvorimo diskusiju na zadatu temu.
S obzirom na humanitarni karakter fotografskog serijala, očekivalo bi se da se autorka neće ni odvažiti da postavi esencijalna pitanja u vezi sa istim, a kamoli odgovori na njih. Ali…
Svako pisanije o umjetnosti bez barem jednog “ali” nije ni za okačiti ispred galerije, a kamoli u njoj.
Dakle, ali…
Pitanje broj 1:
“Ooo, Jansone moj, što se to zbilo sa originalnošću, sa inovativnošću, sa rušenjem svih konvencija te stvaranjem nove umjetnosti, smijele umjetnosti koja zna da pokaže srednji prst? Čemu blijede kopije, kakve su ovo komercijalno-humanitarne krvopije? Zašto, eto, crni Jansone, uzeše za temu jednu Bečku secesiju, a ne jednu bečku savremenu umjetničku koncesiju?”
Ali…
Djela ove “dlake”, odnosno replike, ne možemo ni da posmatramo, a kamoli tumačimo, iz konteksta “drugačijosti”. Ne, možemo samo da ih vidimo kao ono što zaista i jesu – replike, ali ujedno i omaž velikanima prošlosti te prilika da istorija umjetnosti oživi u drugačijoj formi, u drugačijoj tehnici, u drugačijem kontekstu.
Eto, i ta drugačijost nekako uplovi u priču.
Pitanje broj 2:
“A što vazdan o mrtvima sve najbolje, a ove žive umjetnike ko je*e?”
Žive umjetnike bi trebalo je*ati samo onda kad oni sami požele da imaju snošaj. Ali, o mrtvima moramo nastaviti da pričamo, jer kako očekivati od publike da shvati savremenu umjetnost ako ne poznaje ono što ju je stvorilo, ako ne razumije ono što joj je prethodilo?
Kako uopšte ozbiljno govoriti, a uzročno-posljedično i konzumirati savremenu umjetnost ako ne poznajemo svaku stranicu njene prošlosti?
Kao i sve druge, i istorija umjetnosti je učiteljica života. Kliše? Svakako, al’ i život je.
A možda, samo možda, jedna fotografija Inge Prader koja prikazuje život i smrt u viziji Gustava Klimta ili pak jedan mim jednouhog Van Goga koji ti onako grlom u jagode iskoči na društvenim mrežama, mogu doprinijeti približavanju te velelepne istorije mlađim generacijama te činjenju te istorije onime što ona zaista jeste, onime što bi ona zapravo trebalo da bude.
Prilika da otkrijemo i shvatimo umjetnost radi umjetnosti, ali i radi sebe samih.
Naslovna fotografija: Inge Prader – Smrt i život (2015)
