Kad su se u decembru 2016. pravili bilansi godine na izmaku, mnogi su imali potrebu da notiraju kako ju je između ostalog obilježila smrt velikog broja poznatih ličnosti. Iz globalne perspektive, najčešće su spominjani Džordž Majkl (George Michael), Prins (Prince), Dejvid Bouvi (David Bowie) i Leonard Koen (Leonard Cohen). Na našim prostorima, uz ovu, imali i smo i posebnu lokalnu listu na kojoj su bili Bata Živojinović, Dragan Nikolić, Mira Stupica i Jadranka Stojaković.
Ciničniji aforističari digitalne ere već prave viceve na temu da ne prođe dan, a da se hiljade ljude ne opraštaju sa ovim ili onim pokojnikom uz bizarni epitaf “RIP legendo”. Iako je do kraja 2017. ostalo još nešto više od tri mjeseca, jasno je već da će i ova godina biti karakteristična po sličnom fenomenu. Nik Serpel (Nick Serpell), urednik In Memoriam rubrike na BBC-ju, tvrdi da je ovakva situacija logična i da će se u neposrednoj budućnosti nastaviti. Njegova je teza da ljudi koji su se proslavili šezdesetih godina prošlog vijeka ubrzano ulaze u staračke godine, kada se smrt i očekuje, a upravo je period od šezdesetih godina dvadesetog stoljeća naovamo i karakterističan za nastanak celebrity kulture. Masovni mediji su omogućili da mnogo više ljudi postane slavno nego ikad ranije u istoriji.
Sve što važi za globalne prilike, važi i kod nas, samo što kod nas postoji i dodatni razlog zbog kojeg se ove smrti sa dodatnim intenzitetom doživljavaju u “niko-nije-ostrvo” ključu, odnosno učine da ljudi pomisle kako i dio njih odlazi s tim smrtima. Taj razlog je, naravno, “fantomski ud” koji boli sve ljude koji kulturu kojoj su pripadali Bata Živojinović, Dragan Nikolić, Mira Stupica, Jadranka Stojaković, pa nešto ranije umrli Arsen Dedić i Safet Isović, recimo, doživljaju kao svoju. Taj “fantomski ud” zove se Jugoslavija.
Uobičajena su kod nas postala podsjećanja da su djeca koja su rođena početkom devedesetih odavno odrasli ljudi, često i sa vlastitom djecom. U istu fasciklu spada i informacija da su ljudi rođeni 1943. godine, recimo, kada i nova Jugoslavija, dobrano zagazili u osmu deceniju života. Ljudi koji su stvarali masovnu i popularnu kulturu u Jugoslaviji, ljudi čije su se pjesme pjevali i u Zagrebu i u Beogradu i u Banjaluci i u Sarajevu, sve su stariji. Oni su nadživjeli zemlju čije su ikone bili. Sa njihovim odlascima nestaje polako i sve ono od te zemlje što je simbolički preživjelo.
Mislio sam o tome prije nepune četiri godine kada je umrla Jovanka Broz. Žena čovjeka koji je stvorio tu zemlju mrtvu već više od dvadeset godina još je bila živa pa se i za zemlju moglo činiti da je živa. I mislio sam o tome, ponovo, kada je prije nekoliko nedjelja umro Ljubiša Samardžić.
Pisalo se mnogo o toj smrti, a među silnim podsjećanjima je bilo i ono na televizijsku seriju “Vruć vetar”. To je ona serija preko čije odjavne špice ide glas Olivera Dragojevića dok pjeva pjesmu “A sad adio” Vojkana Borisavljevića. Pjevali su tu pjesmu i Dragan Stojnić i Željko Samardžić, ali nikom nije tako dobro stajala kao Oliveru.
Jednom odleteće ptice
ulice naše ostaće bez sunca
čovek ispratiće zenu
dugo na vetru on stajaće sam
Jednom odlazi svako
putem svog života
na rastanku samo srce kaže
ja ću se vratiti
A sad adio
a sad adio
i ko zna gde
i ko zna kad
Pjesmu je Vojkan Borisavljević komponovao za trideset sekundi, čekajući taksi za aerodrom. Ovako to opisuje u jednom novinskom razgovoru: “Sećam se toga, kao da je juče bilo. Išao sam u Dubrovnik. Reditelj Aca Đorđević i Siniša Pavić su mi otprilike rekli kakva bi trebalo da bude ta pesma, da mora da se oseća vruć vetar. Pre toga sam letovao na Kritu i već sam to osetio. Brzo sam shvatio šta žele, bio je to trenutak inspiracije koji sam vrlo jednostavno pretočio u pesmu”.
Pjesmu je na snimanju i Dragojević otpjevao “iz prve”; jedna jedina saradnja – dovoljna za divnu besmrtnost.
Nedavno sam držao predavanje u beogradskom Domu kulture Studentski grad pod naslovom “Dalmacija u mom oku”. Radi se o jednom o nizu predavanja iz ciklusa “Pop književnost” gdje se govori o vezama između književnosti i jugoslovenske pop-kulture. Govoreći o Oliveru Dragojeviću, kazao sam kako je po mom mišljenju dobro što on nikad poslije rata nije došao u Beograd. Za razliku od nekih koji su o Beogradu i Srbiji govorili sa stvarnom mržnjom, pa ih je materijalna pohlepa navela da poližu ono što su pričali, on koji nikada nije dao nijednu ratohuškačku izjavu ostao je vjeran sebi i svom davnom obećanju. A Beograđani sve ovo vrijeme i po kućnim žurkama i u kafanama i na radio i TV stanicama, rado slušaju Olivera. Poslije se razvila rasprava, neki su se ljudi, iz najboljih namjera, upitali kome bi i zašto bilo dobro da Oliver ne dođe. Iz tih kratkih replika kao da se čula nada da bi taj dolazak bio ko-zna-koji-po-redu simbolički kraj rata. Imali smo mi, međutim, bezbroj simboličkih krajeva rata, maltene da se svaka dva-tri mjeseca desi jedan. Možda zato nije loše da kroz odnos Olivera Dragojevića sa Beogradom postoji i podsjećanje, izvan dnevnopolitičkih mahinacija, da se taj rat zaista desio i da je uništio mnogo toga što se nije smjelo uništiti.
A ima u toj priči i one simbolike koja se tradicionalno veže za pjesme i pjesnike. Mislim na simboliku proročanstva. Srce obično kaže da će se vratiti samo da prevari bol zato što zna da zapravo neće.
Ko zna gdje; nigdje.
Ko zna kad, nikad.
