Pomislio sam da nazovem ovaj tekst “Sve što ‘Baby Driver’ nije”, što iz generalnog razočaranja u novog Rajta (Edgar Wright), kojeg sam toliko čekao i toliko htio voljeti, što iz dovoljnog razloga u činjenici da su oba filma filmovi pljačke i da se Soderbergov jednostavno bolje drži – ali neću ga tako nazvati i neću ih porediti (ne previše).
Stiven Soderberg (Steven Soderbergh) nema velikog filma. Njegovo nasljeđe je dijasporično. Pustio je Stiven svoje spore u mnogo žanrova i medija, uvijek u pametne i vješte filmove. Nakon kultnog debija sa “Seks, laži i video-trake” (“Sex, Lies and Videotape”), zalijeće se sa “Kafkom” (“Kafka”), nastavlja vrsnom dramom o odrastanju “King of the Hill”, nizom krimića (između ostalih i rimejkom Siodmakove “Prevare”) i trilera, pa eksperimentalnim bilježenjem monologa Spaldinga Greja (Spalding Gray) u “Gray's Anatomy”, pa oskarovski “Erin Brokovič” (“Erin Brokovich”), pa “Okeanovih 11” (“Oceans 11”), koji je takođe rimejk, pa još dva nastavka istog, pa još jedan rimejk, i to Andreja Tarkovskog (“Solaris”), pa film o Drugom svjetskom ratu (“Dobri Nijemac”), pa film o Če Gevari (“Che”), pa trileri opet, pa film o striperima (“Magični Majk”), pa film o Liberačiju (“Moj život s Liberačijem”), pa serija o njujorškim hirurzima sa početka 20. vijeka (“The Knick”), a između toga već nekoliko opraštanja od svijeta filma – i vraćanja u isti.
Nikada nije razočarao, ali nije ni porazio velikim djelom. Ostao je sigurna opklada, “majstor”, čovjek od povjerenja. Ipak, razlika između ovog i drugih ljudi od povjerenja, poput Skota (Ridley Scott) ili Abramsa (J.J. Abrams) je ta što Soderberg igra samo za sebe, nikad (ili rijetko) za studije.
Kao i njegova, već tradicionalna, godišnja lista gledanja i čitanja, na kojoj bilježi sve što je tokom godine na dnevnom nivou čitao i gledao, Soderbergova filmografija je nemirna i eklektična i govori o čovjeku živog intelekta, koji prije svega insistira na zadržavanju autonomije i integriteta – jednostavno: svojeglav tip i svojeglavost mu je preča od veličine. Zato je Če njegov čovjek i zato je “Če” njegov film, ali ne Če sa majica i postera, već bibliofil, ljekar i motorista.
“Logan Lucky” je još jedan čin svojeglavosti – najbolje vrste.
Prva svojeglavost je čitava produkcija ovog filma, kojom je Soderberg zaobišao čitav holivudski sistem. Film je snimio preko sopstvene produkcijske kuće, a novac je skupio prodajući unaprijed prava za inostranu distribuciju filma – tako je skupio 29 miliona dolara. Zatim je prodao, kako je sam izjavio, “sve osim samog filma u bioskopu”, što je podrazumijevalo prava za sve post-bioskopske platforme, poput Netflix-a, HBO-a, VOD-a, prava za televiziju, pa i prikazivanje filma u avionima. Tako je mogao sam pokriti troškove i printova filma i marketinga. Zaobišao je čitav holivudski sistem posrednika, koji obično na sebe preuzimaju posao distribucije i marketinga (i koji obično sprovode po svom, uglavnom iracionalnom, nahođenju), koji nadoknađuju uzimanjem velikog procenta od prodaje karata.
Sa te tačke gledanja, moguće je da je “Logan” za Soderberga bio značajniji kao produkcijski i distribucijski eksperiment, nego kao priča koju silno želi ispričati.
Osjete li se ove ambicije u samom filmu? Da li je film, zbog njih, zapušten i aljkav? Ima li šta da nam kaže? Kakav je uopšte?
Sinopsis je prost: priča o dvojici braće koji planiraju izvesti pljačku tokom NASCAR trke.
Dakle: film pljačke, film o braći, film o južnjacima.
Ko su braća?
Loganovi dolaze iz porodice čuvene po porodičnom prokletstvu – nesreća ih lako i brzo snađe. Klajd Logan (Adam Drajver) je dao ruku za otadžbinu, odslužio svoje vrijeme na Bliskom istoku i naravno da mu se država odužila ubogim životom. Džimi Logan (Čening Tejtum) je jednako sakat – bivši rudar nefunkcionalne noge zbog povrede na radu.
Velika ekonomska kriza, devastacija američke i srednje i radne klase, jednaka je Velikoj depresiji. Holivudski odgovor na Veliku depresiju bili su krimići i palijativni holivudski sjaj – i prvi i drugi ultimativni izraz onoga u čemu je Holivud najbolji i po čemu je najvrijedniji. Trampova Amerika je izgubila prava na holivudski sjaj – vremena su drugačija. Ipak, i dalje nije u stanju da iznjedri fiktivne osvete kakve bi zadovoljile okrnjene i oštećene, poput Loganovih. Ipak su oni ono što je ostalo nakon kraha i ono što su poplava i uragan izbacili. Oni su ljudi Fordovog (John Ford) “Duvanskog puta” (“Tobacco Road”), ljudi Siodmakove (Robert Siodmak) “Prevare” (“Cris-Cross”), seljačka verzija Okeanove ekipe.
“Seljačko” ovdje znači nepalijativno, neglamurozno, neutješno. Jednostavno, Loganovi su oni koji više nemaju mogućnost da “zapale za Meksiko”, jer tog Meksika više nema.
I nije samo to u pitanju. Druga velika tema ovog filma je porodica.
Ne samo da ih prati porodično prokletstvo, nego je Džimi razvedeni otac. Ne samo da su im tijela sakata – i familije su im sakate. Ali, kad se uragani slegnu, samo familije ostaju. Soderberg će svog pljačkaša Džimija, čovjeka sa planom pljačke i glavnog lika filma, staviti pred izbor: pljačka ili porodica. Džimi može biti Deni (“Okeanovih 11”) samo pod uslovom uništenja svoje porodice – zbog koje i planira i izvodi pljačku.
Još jedna stvar: pričamo o južnjacima koji pljačkaju NASCAR.
To su ljudi koji obožavaju NASCAR. Ljudi koji te trke smatraju jednim od centralnih mitova svoje Amerike – pored “Freebird” i “moonshine” viskija. Radi se o V8, ne o automatiku. Primorani da udaraju u sopstvenu mitologiju, bez Meksika u koji bi mogli pobjeći, sa porodičnim prokletstvom (istorijom) na leđima, Loganovi nisu vaši tipični pljačkaši.
Upravo iz ovog porodičnog obzira dolazi i najveća slabost ovog filma – antiklimaktičnost.
Sve do preokreta, Soderberg vam daje prevještu, presmiješnu, predetaljnu, prezabavnu, predinamičnu organizaciju pljačke. Iako se glumci razbacuju svoju hillbilly govorom, hvala Bogu, niko ne pretjeruje. Čening je jako dobar, Drajver je standardno dobar, Danijel Krejg (Daniel Craig) iznenađujuće dobar, Rajli Kiju (Riley Keough) pretačna – čak je i Set Mekferlejn (Seth MacFarlane) dobar. Ali, nakon sat i po pripreme i izvedbe, kada očekujete da onaj čekić sudbine udari po Loganovima – ništa se ne desi. Jer, ništa i ne može da se desi, zbog svega gore rečenog, svega o porodici, o Americi, o odgovornosti. Ali, dođavola, kakav je film pljačke koji mari za odgovornost? Zar nije zabava motiv? Šta ostaje ako nam uzmu zabavu?!
Logan je zato antiteza Okeanovih filmova. Koliko god san o građanskom blagostanju, o ćupu zlata na kraju duge koji nam je zavještala Nova rimska komedija i dalje bio sržna fantazija za teška vremena, ova teška vremena podrazumijevaju zadršku – odgovornost.
Zato će Džimi svoju pljačku izvesti malo drugačije. I čak i kada dobija šta je htio, to neće biti sa onim slavljem namirenog čovjeka, već čovjeka koji je tek sad došao na nulu – koji tek može da počne, sad kad se voda povukla.
Druga antiklimaktičnost dolazi od lika FBI istražiteljke, koju igra predugo odsutna Hilari Svonk (Hilary Swank). Od nje očekujete taj čekić sudbine koji treba kazniti Loganove i ostvariti porodični maler. Ali, od njenog čačkanja po okolnostima pljačke ne izlazi ništa. U trenutku kada Loganovi i njihovi saučesnici tiho slave ono uspjeha što im je Soderberg htio dati, Hilari se pojavljuje za šankom i naručuje sebi piće. Jednoruki Klajd, koji radi kao barmen, toči joj piće i komentariše kako je ne poznaje i kako je vjerovatno nova u gradu. Hilari odgovara da jeste nova, ali da namjerava ostati. Kamera se udaljava. Nazdravljaju. Zvuči li vam ovo kao prostor za nastavak? Ili samo tanak kraj?
Ako je nastavak, šta bi Soderberg mogao htjeti sa njim? Da nam se iskupi za antiklimaktičnost jednog inače snažnog filma pljačke? Da nam pruži zadovoljenje i zabavu kakve nam je, na kraju, uskratio? Ili je ovo opet insistiranje na ideji umjesto na akciji? Jer, šta ako hoće da kaže da zadovoljenja i ekstravagance još može biti, ali u nekoj drugoj Americi i sa nekim drugim, manje svojeglavim Soderbergom? Nije valjda odlučio biti toliko pametan.
Ili jeste?
