Početi sa dobrim, početi sa dobrim, početi sa dobrim…
Šta je dobro? Sinopsis je dobar, jer je ovaj film daleko bolji kada ga prepričavate. On (Kejsi Aflek) i ona (Runi Mara) žive u kući; ona bi da se odseli, on bi da ostane; on gine u saobraćajnoj nesreći; on se budi kao duh i vraća se u kuću; posmatra je dok tuguje, dok se liječi od tuge, dok ima novog čovjeka, dok odlazi; shvata da je zauvijek osuđen lutati mjestom na kojem stoji njihova kuća; doseljavaju se novi ljudi, pa opet novi; kuću ruše; prave poslovnu zgradu; shvata da je vrijeme relativno; putuje u prošlost tog mjesta, kada su došli prvi doseljenici; gleda kako ih tamane indijanci; gleda kako trule njihova tijela; vraća se u vrijeme dok su njih dvoje živjeli tu; shvata da mora otići dalje, pustiti… i odlazi.
Nije “Priča o duhovima” (“A Ghost Story”) jedini film koji opsesiju životom sa one strane groba trga iz ralja horora – prošle godine je Olivije Asajas (Olivier Assayas) uradio svoj aljkavi i neodlučni “Personal Shopper”. Dok je Asajas bio na sve strane u mješavini motiva i tema, Lauri (David Lowery) pati od druge boljke: predosljedan je.
“Priča o duhovima” je zaokružen i neumoljiv u svom ritmu – od prvog do posljednjeg kadra dobijate istu atmosferu, isti tempo, istu temu. U cjelini je jedan meditativni, atmosferični pogled “sa one strane” groba. I koliko god bilo pokvareno optužiti film za grijeh dosljednosti, u ovom slučaju ste jednostavno u takvoj neprilici, jer film brzo kaže sve što ima reći i do kraja ste prepušteni samo strpljenju ili dobrom raspoloženju (ako ga u tom trenutku imate).
Opet, taj pogled “sa one strane” nije bezazlena i beznačajna stvar. Po Stenliju Kavelu (Stanley Cavell), jednom od filozofa koji imaju šta konkretno reći o filmu kao formi, taj pogled sa druge strane je ontološki potpis filma. Kavel to zove “the world viewed”, a mimo traženja svjetla na kraju tunela njegovog filozofiranja, možemo i oteti njegov termin i prevesti ga u ruhu one spiritualističke fascinacije i opsenarstva koje su obilježile prve filmske projekcije, pa često bile i motivacije inovacijama koje su vodile filmu. Tako bi film nudio iskustvo posmatranja “svijeta bez mene”, svijeta oslobođenog mog prisustva i moje tjelesnosti, ali svijeta opet oslobođenog i svojih pravila, koja su za mene važila dok sam bio u životu, ali sada više ne važe – zato sada imam privilegiju da voajerišem žive, da zavirujem u pore života u koje ranije nisam mogao, da prolazim i gledam kroz zidove, kroz prostor i vrijeme.
Mnogi filmovi koji se tematski naslone na ovo spiritualističko nasljeđe, lako postanu fascinantni – vjerovatno ima nečega u tume kad se spoji ova oslobađajuća priroda filma sa pričom koja direktno tematizuje iste senzacije (sa duhovima i utvarama).
Ovako nešto je izveo i Lauri. Kada Kejsi otkrije da može putovati kroz vrijeme, film postaje lijep u najprostijem korištenju filmskog jezika: sažimanje vremena i prostora montažom. PLAN: tijela prvih doseljenika, isprobadana strijelama / KONTRAPLAN: duh koji gleda; PLAN: kosti istih doseljenika / KONTRAPLAN: duh koji gleda; PLAN: prazno tlo / KONTRAPLAN: duh koji gleda; PLAN: na istom mjestu se gradi kuća / KONTRAPLAN: duh koji gleda; PLAN: na istom mjestu je kuhinja u toj kući / KONTRAPLAN: duh koji gleda; PLAN: ruši se kuća / KONTRAPLAN: duh koji gleda; PLAN: na istom mjestu je poslovna zgrada / KONTRAPLAN: duh koji gleda.
Ali! Osim ove ljupke prostote filmskog jezika, film nema mnogo toga za ponuditi. On je prosto TU – jednako TU, od početka do kraja.
Da ne bi ovo bilo zlonamjerno, jer nije, naći ću još par lijepih momenata koji se izdvajaju.
Ovaj film ima jednu od najljepših i najprirodnijih scena zaspivanja koje sam ikad gledao na filmu. Par se grli u krevetu; šapuću na jastuku; obuzima ih san; tonu; pokoji pokret; prestanak pokreta; tišina; spavaju. Gornji rakurs; polumark; jedan, dugi kadar. Dirljivo.
Druga scena je ona u kojoj Kejsijev duh, zarobljen u kući svojih sjećanja, kroz prozor ugleda duha zarobljenog u susjednoj kući. Oni se prećutno sporazumijevaju, a mi dobijamo titlove da čitamo razgovor: “Šta radiš? Čekam nekog. Koga? Ne sjećam se“.
Osjećam blagu sramotu, jer ne znam šta bi sa filmom koji je toliko dosljedan u jednoj svojoj ideji da nudi toliko malo za pisanje. Nema ni krupnije mane, a ime ljupkosti u sebi. Stvarno ne znam šta bih sa njim, osim da odgovorim kao ovaj komšijski duh gore: “Pisao bih nešto, ali se više ne sjećam šta”.
