Džin Rodenberi (Gene Roddenberry) je imao jednostavnu ideju o uključenju pojedinca u šire društvo (inkluzivnost). Nije bilo važno koje si rase ili religije, postojala je ravnopravna uloga za sve.
Zašto to spominjem? Danas su svima puna usta “raznolikosti”i toga kako svaki film ili serija mora imati “raznolike” junake. Kada pogledate bilo koju posadu bilo kojeg federacijskog broda iz 50 godina “Zvjezdanih staza” (“Star Trek”), na prvu možete vidjeti šaroliku ekipu. Ali, njihova različitost nikada nije bila poenta sama po sebi. Ili na način na koje nas borci političke korektnosti žele uvjeriti.
Nije stvar bila u pojedincu, već u širem društvu i njegovoj ulozi u istom. Serija je čak pokazala uspješan model socijalizma u svemiru, gdje je čovječanstvo napustilo koncept privatne svojine. Sigurno ne bi insistirali na površnim razlikama ili etiketiranju zarad promovisanja svoje “posebnosti”.
Svaka generacija ima svoju viziju budućnosti. U Rodenberijevoj viziji, žene su nosile kratke suknje i bile su glamurozne sekretarice, kao Uhura. Prije 50 godina, crna žena u svemiru je zadnja stvar koju bi prosječni američki TV gledalac očekivao. Bila su to druga vremena i prvi međurasni poljubac u istoriji TV-a (između Kirka i Uhure) je značio nešto. Koliko god da je sadržaj bio revolucionaran, danas bi se našao neki feministički ideolog koji bi “popovao” o “nazadnosti” uloge žene u originalnim “Zvjezdanim stazama”.
Pričaću vam o nazadnosti, ništa se ne brinite. Jedini opis koji mi se čini prigodnim za opisati najnoviju seriju je “nazadno”. A to je zadnja stvar koju sam očekivao od “Zvjezdanih staza”.
Vodim vas na putovanje kroz vrijeme, pri kome ćemo preispitati temelje jedne od najpopularnijih franšiza i onda ih suočiti sa novom serijom. Naravno imamo i filmove, čiji uticaj je znao da bude problematičan.
Odrastao sam na “Star Trek-u”. Kada bih se vratio iz škole, čekala bi me omiljena posada svemirskog broda i krenuli bismo na eskapističko putovanje. Ne mogu vam opisati koliko mi je ova pacifistička (miroljubljiva) vizija budućnosti bila opuštajuća. Zaboravio bih na sve svoje dječačke probleme i otišao hrabro gdje ni jedan čovjek nije otišao ranije…
Tek kao odrasla osoba sam uopšte mogao shvatiti šta sam sve naučio u ovim serijama. Nemati predrasuda prema drugim kulturama je prvo pravilo, serija se treba koristiti kao edukativno sredstvo protiv rasizma. Primjer uspješnog lika je kapetan Sisko (from disco to disco). Meni je bilo zanimljivije kako sam još kao klinac naučio lekciju da žena može imati ozbiljnu i odgovornu funkciju, i izvršavati je čak bolje od muškarca. Kapetanka Džejnvej sa USS Voyager-a me je to naučila.
Znači, kad počnem sad zvjerski uništavati novu seriju, ne možete mi prigovoriti za šovinizam (ili, ne daj Bože, za rasizam).
Kao što sam naglasio, serija je oduvijek imala opuštajući utjecaj na mene. Niste mogli biti neimpresionirani ljudima u šarenim pidžamama koji putuju kroz svemir i istražuju nove galaksije. I svi su bili složni. Sve svoje probleme su rješavali konstruktivnim dijalogom. Ne samo među sobom, već i u susretu sa “strancima”. Likovi su imali kafanu na svemirskom brodu, koja je bila prostor za razmjenu ideja i uživanje u muzici ili drugim načinima na koja se ljudska bića izražavaju.
Zamislite moj šok kada sam pogledao novu seriju, “Star Trek Discovery”. Ne samo što nema ni traga solidarnosti među posadom, imamo svojeglave nafurane individue (poput autističnih tinejdžera) koji svojom “posebnošću” ugrožavaju cjeli kolektiv. Da ne spominjem gotovo svetogrdni moment za ovu franšizu, kada individua krši cjeli lanac hijerarhije i fizički napada svog pretpostavljenog. Neka nova vizija budućnosti? Svako uspješno naučnofantastično djelo, iako je radnjom smješteno u budućnost, govori o gorućim problemima sadašnjosti na nov način. Sa novom serijom su čak i preočigledni.
Protagonista serije je crna žena po imenu Majkl. U startu ništa novo, jer, kao što sam već napisao, prije 20 godina smo imali i crnog kapetana i ženu kapetana. Ali, crna žena sa muškim imenom, to mora da nešto znači? Prvo sam pomislio da magovi iz Kalifornije govore o, po njima najvećem problemu u svijetu, transrodnim osobama. Jer glad i ratovi uopšte nisu toliko ozbiljni problemi. Ali, pošto je ovo serija o budućnosti, oni su projektovali svoje vizije i zbunili me nečim što drugačije ne mogu nazvati nego transrasnost. Šta to uopšte znači?
Majkl, djevojčica (valjda?) sa Zemlje, odgajana je na Vulkanu, i kao odrasla osoba predstavlja se (i ponaša) kao Vulkanka. Ako ste gledali originalne “Staze”, sjećaćete se da je Spok bio polutan (od oca Vulkanca i majke Zemljanke) i imao je mnogo problema u Vulkanskoj akademiji (i širem društvu). Ali naš (naša?) Majkl, obično ljudsko derište, bez problema postaje Vulkanac, iako i dalje ima ljudske osjećaje (pošto nije Vulkanac!!!).
Serija koja je uvijek bila poznata po svom intelektualizmu spala je na niske grane. Ranije sam pisao kako su većina filmova iz serijala u zadnjih 15 i više godina postali akcioni filmovi. Zbog ugovora sa Džej Džejom (J.J. Abrams) nismo imali novu “Star Trek” seriju više od 10 godina. Možete zamisliti moje razočarenje kada sam vidio prve dvije epizode nove serije koje funkcionišu kao akcioni film od dva sata. Imao sam problem da doživim da su to uopšte “Zvjezdane staze”.
Budžet od 6 miliona po epizodi priuštio im je hrpu kompjuterskih specijalnih efekata. A to nikada nije bila poenta. Pogledajte stare serije i nasmijaćete se koliko to jeftino sve izgleda. Ali, to je bio dio šarma.
Serija, ako je išta imala, uvijek je imala šarma. Duhovita, čak, na momente. U ovoj novoj, jedino kada sam se nasmijao jeste kada objašnjavaju novu rasu, koja je uzgojena da “osjeti” smrt. I onda lik kaže da im slijedi smrt. Smijao sam se, iako su autori bili bruka ozbiljni. Serija je puna neke drame, koja mi jednostvno nije uvjerljiva. Protagonistkinja Majkl svojim viškom samopouzdanja čak započinje intergalaktički rat. Sa Klingoncima, ni manje ni više.
Oh, Klingonci. Nova verzija Klingonaca je priča za sebe. Ne mislim na kozmetičke promjene, to nije važno, njihov izgled se mijenjao kroz godine. Poenta je njihova funkcija u široj priči. U Hladnom ratu, Klingonci su bili metafora za Sovjete. Zlo (ratničko) carstvo, po Reganovim (Ronald Reagan) riječima. Već sa “Sljedećom generacijom” (“Star Trek: The Next Generation”, 1987-1994) imamo promjenu koja prati naš svijet i kraj Hladnog rata (Gorbačov, Glasnost). Klingonci nisu više bili neprijatelji, već dio “civilizovanog” društva. Vorf je ključni dio posade novog Enterprajsa. Njegova uloga je samo rasla kroz vrijeme i postao je jedan od najboljih ratnika Federacije, što se može jasno vidjeti u “Star Trek: Deep Space Nine” (1993-1999).
Zašto to sve pišem? U novoj seriji imamo novohladnoratovsku paranoju, koja potresa Ameriku već par godina. Neko pametan će ostaviti komentar kako je serija prikvel i radnja je prije svih ovih događaja, ali to ne znači apsolutno ništa. Poenta je priča koju su nam pokazali u prve dvije epizode.
Federacija je na svojim najkrajnjijim granicama, tačno tamo gdje je vjekovno Klingonsko Carstvo. Nakon što im ratnička civilizacija razori flotu, klingonski vođa im kaže da se kupe sa granica njihovog carstva. Sve me to previše podsjeća na stari-novi Istočni front. Takođe, rastuća rusofobija među liberalima danas savršeno je ilustrovana u heroju Majklu, čija mržnja prema Klingoncima je otvoreni rasizam. Ne pričam ovo bez razloga. Poznajem ovaj serijal cjeli svoj život. I sve što sam vidio mi se ne sviđa.
Možda je prerano da sudim o seriji na osnovu pilota, zato i nisam napisao recenziju. Ali, da kažem da sam zainteresovan, apsolutno nisam. Protagonistkinja Majkl je nešto najarogantnije što sam vidio u novijim serijama (poput jednog Dr Hausa, što se tiče egomanije). I uopšte nisam zagrijan za još jedan glupi akcioni spektakl sa sumnjivom političkom porukom. Može to biti šta god oni žele da bude, ali “Trek” nije.
Toliko nije, da je otvorena parodija “Zvjezdanih staza”, “The Orville”, koja se počela prikazivati desetak dana prije “Discovery”, više “Trek” od službenog, licenciranog proizvoda. Humoristična serija, koju je osmislio i u kojoj glumi Mekfarlan (Seth MacFarlane, autor “Family Guy” crtanog i mnogih drugih), ima taj opušteni “Trek” osjećaj, koji toliko fali novoj seriji. Iako lično nikada nisam bio fan njegovog humora, serija je “ubola” klasični duh “Zvjezdanih staza”.
Čudna vremena kada je parodija “bolja” od prave stvari.
