“We're all living in Amerika…”
Često poželim da Rammstein napravi više verzija te pjesme, koju mladi Ameri na njihovim koncertima u blaženom neznanju ponosno pjevaju, sve mašući svojim zastavama – to su vjerovatno sinovi i kćeri onih koji su svojevremeno ponosno pjevali i mahali po Springstinovim (Bruce Springsteen) koncertima kad bi krenula “Born in the USA”.
Ne u smislu jezika, jer je već i ona engleska verzija upola slabija od originalne, već u smislu žanrova – da imamo basom nabijenu hip hop varijaciju, pa džezersku poskočicu, pa neki gitarski odltajmer u stilu sedamdesetih… Onda bi se ta pjesma mogla koristiti kao saundtrek za mnogo filmova u koje bi se njeni stihovi i tema uklopili odlično. Filmova kakav je “American Made”.
On je film zasnovan na istinitoj priči (ključna riječ: zasnovan) o Beriju Silu (Barry Seal), američkom pilotu na komercijalnim letovima, kojeg najprije vrbuje CIA da za nju obavlja prljave poslove po Centralnoj i Južnoj Americi, a potom i centralno-južnoamerički narko-karteli da za njih istovremeno obavlja prljave poslove po Sjevernoj Americi.
“…Amerika ist Wunderbar…”
Ako imate suludu životnu priču o čovjeku koji je u svoje vrijeme radio za manje-više sve najopasnije ljude zapadne hemisfere, pa želite da je pretočite u još luđi akcioni film, koga zovete? Daga Limana (Doug Liman), naravno, čija je režija “Bornov identitet” (“Bourne Identity”) pretvorila u ogromnu franšizu, što je dovoljno i da mu se oprosti “Gospodin i gospođa Smit” (“Mr. & Mrs. Smith”).
A ako je taj čovjek pilot, koga zovete da ga glumi? Toma Kruza (Tom Cruise), naravno. Može se sačekati formalnost u vidu izlaska “Top Gun” nastavka, ali sve pilotske škole u SAD već sada mogu staviti njegovu sliku na zid u znak doživotne zahvalnosti, a one vojne se mogu i nazvati po njemu.
Ubacite još sveprisutnog Dounola Glisona (Domhnall Gleeson) kao ambicioznog agenta CIA-e i lijepu Saru Rajt (Sarah Wright) da sjajno odglumi Silovu suprugu, i imate hit. Matematika je na papiru djelovala vrlo jednostavnom. I, kako to biva onda kada rješavanje zadataka prepustite stručnim ljudima, dala je baš onaj rezultat kojem su se producenti nadali.
“…we're all living in Amerika…”
Film počinje istorijski uglavnom tačnom pričom o Beriju Silu, pa onda odlazi u skoro potpunu fikciju, da bi se onda uglavnom vratio na kolosjek činjenica. Sve “uglavnom” i “skoro”, jer je Silova priča toliko luda da njeni stvarni elementi djeluju sasvim nadrealno, a izmišljeni, koje je dodao scenarista Geri Spineli (Gary Spinelli), savršeno zamislivima i realnima u datoj situaciji. Od te mutne vode javno objavljenih i u dokumentima zapečaćenih podataka, urbanih legendi, pukih glasina i svjesnih neistina, Spineli je napravio mnoštvo raznovrsnih sastojaka za Limanov koktel.
Sve je, stoga, lako moglo da se pretvori u bezukusnu bljuvotinu, ali ne pored Limana živog. Njegova pilotski precizna režija savršeno kontroliše tempo filma – ne tako što ga ubrzava i usporava kad treba, jer “American Made” ni u jednoj sekundi ne usporava, već tako što sa lakoćom uspijeva da održi njegovu supersoničnu brzinu od početka do kraja, navodeći vas da sa užitkom gutate kadrove sve dok taj koktel ne iskapite do dna.
“…Coca-Cola, sometimes war…”
Sa druge strane, Kruz se očigledno najbolje osjeća kada je u pilotskoj kabini. Njegov Beri Sil – taj megalomanski oportunista sa mudima veličine Bermudskog trougla i snalažljivošću mačke u slobodnom padu – na ekranu izgleda doslovno tako. Kruz u ovom filmu uživa barem onoliko koliko je Sil uživao u tim vremenima, a to je u svakom trenu više od bilo kog gledaoca, i to mnogo znači za atmosferu koju “American Made” stvara.
Sa druge strane, vrlo važan i, srećom, dobar je i Glisonov agent Šefer, taj razmetljivi, preambiciozni i beskrupulozni mladić kakve smo navikli da vidimo u filmovima o Vol Stritu. Kada uleti u kancelariju svog šefa sa pobjedonosnim “imam ideju”, izgleda kao da je pronašao novi tehnološki startap iz Bangladeša vrijedan akvizicije, a ne način da unese iransko oružje u Nikaragvu radi svrgavanja Americi nenaklonjenog režima.
“…we're all living in Amerika…”
Na kraju krajeva, za Šefera je to biznis kao i svaki drugi, a dizanje tuđe revolucije je najsigurnija investicija u američku budućnost. Silu je podjednako svejedno šta utovara u avion – vladino oružje, kolumbijski kokain – on bio bi spreman i pun avion “Malih zelenih” da preveze i nijednog Zemljanina ne obavijesti o tome, samo ako bi putnici platili dovoljno zelenih novčanica.
Koliko su Kruzov i Glisonov lik skorojevićki neosjetljivi prema široj slici svojih postupaka, toliko je i Liman prema podtemama svog filma. Organizovani kriminal, borba za svjetsku dominaciju, trovanje nacije narkoticima, kršenja međunarodnih konvencija – za Limana su to sve samo sastojci njegovog koktela i ništa više od toga. On ih dozira onoliko koliko mu treba da napravi vrhunski pitak film, jer je film njegov jedini fokus ovdje.
“…Amerika, Amerika!”
Da li je to nedostatak? To što se “American Made” ni za trenutak ne osvrće na krupne teme od kojih je satkan, što ni ne pokušava da o njima zauzme neki stav i donese svoj sud? Što vozi dalje bez ijednog pogleda u retrovizor na trag koji ostavlja iza sebe, baš kao što je to činio i Beri Sil? Da li time glorifikuje svoje protagoniste, čineći njihove postupke impresivnim, a njihove šire posljedice nevažnima? Da li time poništava svoj filmski kvalitet, gubi priliku da bude više od zabave?
Odgovore na ova pitanja možete dobiti i prije gledanja. Ako želite samosvjesno i društveno kritičko art ostvarenje, zalutali ste na projekciju jednog Limanovog i Kruzovog filma, takav gurmanluk potražite drugdje. Ovdje se servira drugačiji koktel, specijalitet ovih koktel-majstora, i to jedan od najboljih koje su smućkali u svojim karijerama.
“American Made” je prljavi ples Fabrike snova, što je staro ime za Holivud, i Fabrike košmara, ako bismo tako nazvali CIA-u, u čijem besprijekornom holivudskom blještavilu možete uživati onoliko koliko ste u mogućnosti da zanemarite njegove košmarne sjene.
