Post rok je žanr koji je najbolje opisati kao rok koji je sklopljen od preživjelih ostataka nakon nuklearne katastrofe, te ponovo spojen u kompoziciju. Opisani proces dekonstrukcije i rekonstrukcije rok muzike najbolje radi ovaj bend, koji je na sceni od sredine devedesetih.
Besprijekorno komponovan, šesti po redu, album sadrži najmelodičniju muziku u karijeri ovog benda, kao i muziku sa najjačim pozitivnim nabojem do sada. Usudim se reći da je jedini album sa pozitivnom idejom, ali da li je to vrlina?
“Kraj stranim invazijama. Kraj granicama. Totalno razaranje zatvorsko-industrijskog kompleksa. Zdravstvo, krov nad glavom, hrana i voda su neotuđivo ljudsko pravo. ‘Stručnjaci’ koji su slomili ovaj svijet da nikad više ne progovore.”
Ovi zahtjevi dolaze utisnuti na fizičkom izdanju albuma.
Po svom radu, bend spada u veoma politički “obojene”. U pitanju su radikalno ljevičarski stavovi, koji iskazuju totalnu netrpeljivost prema današnjim ideologijama, a na ovom albumu pokušavaju da se izbore sa nemani koja se zove neoliberalizam. Svijet ključa, treba ga smiriti. Oni nam to poručuju. Olakšanje i spasenje dolazi tek u posljednjoj minuti albuma, kada “sviće neki ljepši dan”.
Oni svoju radikalnu ljevicu demonstriraju i samom pojavom. Na sceni su ujedinjeni. Devet silueta koje funkcionišu fanstastično. Na kraju koncerta, čak ni svoja imena ne istaknu. Svijet oko nas je dovoljan razlog da nam je potreban stav benda kao što je Godspeed You! Black Emperor.
S obzirom na dosadašnje iskustvo i teme, kao i temu/e na ovom albumu, Godspeed You! Black Emperor je i te kako uspio da iznenadi slušaoce. Razarajućih, zlokobnih “doom” rifova, kao na “Allelujah! Don’t Bend! Ascend!”, nema. To je malo i razočaravajuće. Nema ni onih poznatih dron senzacija. Posvuda su provučene durske harmonije i čini mi se da album iz njih ne izlazi kroz svoje čitavo trajanje. Dakle, Svjetla ima, Svjetlonoše baš i ne.
“Luciferian Towers” nije najkraći album, ali kao da jeste, jer nije “bespotrebno” rastegnut. Jasan je i himničan, ali ne eksplodira ni u jednom trenutku. Drži vas u iščekivanju, a iščekivanje nije ništa drugo do nadanje, dok je nada jedna od poruka albuma. Siguran sam u to. Još jedna od poruka albuma je vjera u oslobođenje!
Album je urađen u stilu zvučnog filma. “Undoing a Luciferian Towers”, prva pjesma na njem, sasvim je sigurno jedna od “najružnijih”, ali i najepskijih početaka albuma koje je Godspeed do sada snimio. Počinje prilično mirno – enoovski razvučene ambijentalne note, zvuk violina u pozadini koji pokušava da izbije u prvi plan. Ubrzo potom se pjesma zahuktava, sve dok u prvi plan ne izbije Boni Kejn (Bonnie Kane) sa svojim saksofonom zlokobnog zvuka i bubanj koji svira nešto nalik na vojni marš. Za bubnjevima je dvojac Ejdan Girt (Aidan Girt) i Timoti Hercog (Timothy Herzog). Posljednje tri minute su kolaži vrisaka pomenutih instrumenata, ali se na minut do kraja pojavljuje čvrsta himnična melodija. Definitivno odlična pjesma za otvaranje koncerta.
“Bosses hang” je pjesma u tri dijela. Prvi dio izbacuje melodiju u prvi plan. Ona se odmotava sporo i podsjeća na neke Bouvijeve (David Bowie) i Earth-ove melodije. U nekim trenucima se osjeti i uticaja Majkla Gire (Michael Gira) i Swans-a. Drugi dio podsjeća na nešto što bi uradili Stiv Rajh (Steve Reich) i The Velvet Underground zajedno, sve dok ne završi u nečemu što zvuči kao “Baba O'Riley” slavnih The Who. U posljednjem dijelu, kroz jedan kompleksan segment, dolazi do ponavljanja one jednostavne početne melodije.
“Fam/Famine” je zamišljena kao poveznica između dvije najduže kompozicije, i pomalo djeluje kao nepotrebna.
Konačno, album zatvara još jedna kompozicija u tri dijela. “Anthem for No State” zasigurno ide u najljepša dostignuća ovog benda. Pravi je mali album za sebe. Ovo je najljuća i najteža kompozicija na albumu, koja je odsvirana bez trunke distorzije i masnih rifova. Prvi dio je uvod u kompoziciju, koji zvuči tugaljivo na način koji bi Morikone (Ennio Morricone) upotrijebio u nekom vesternu. Taj osjećaj se proteže kroz veliki dio kompozicije. Središnji dio je kakofonija različitih instrumenata, koji uspješno grade tenziju, dok posljednji donosi melodiju i zvuk konačne borbe. Na kraju se dešava optimistični vrhunac – kroz zloslutne gitare se probija violina sjajne Sofi Trudo (Sophie Trudeau).
Zamjerka ovom albumu je to što nema prepoznatljivih elemenata GY!BE, a to su agresivnost, melanholija, dekonstrukcija, eksperiment… Dakle, fali stare snage i slojevitosti. U nekim trenucima djeluje nedovršen, a ne treba nam nedovršena revolucija.
Ovo nije album koji će donijeti promjene i definitivno nije za poređenje sa “Lift Your Skinny Fists Like Antennas to Heaven”, koji je napola izazvao “šizofreniju” kod ljudi. Bez njega bismo mogli živjeti i mi, fanovi benda Goodspeed You! Black Emperor.
