Da li bi bilo suviše jeftino uporediti film sa seksom? Reći kako je oboma potrebno da imaju kvalitetnu predigru, protagoniste koji su vješti u onome što rade, atraktivnu estetiku, nešto novo i drugačije od prosjeka, dobar tempo i završnicu u pravom trenutku, kako bi bili dobri? Reći da i jedno i drugo mogu da upropaste veliki ego, prevelika očekivanja, ponavljanje šablona i kulminacija u pogrešnom trenutku?
Vjerovatno bi, pa se pravite da to nisam uradio. Barem pokušajte. Isto kao što je Tejlor Šeridan (Taylor Sheridan) pokušao da bude Deni Vilnev (Dennis Villeneuve). Jednako ćete uspjeti u tome.
Šeridan je veći dio svoje karijere bio prosječan televizijski glumac. To ga nije ispunjavalo u potpunosti, pa je pokušao da glumi doda pisanje scenarija. Ispostaviće se da je u tome, već, natprosječan. Vidjelo se to još u prvom pokušaju, 2015. godine, kada je napisao “Sicario”.
Scenario za “Sicario” nije bio revolucionaran – priča o umiješanosti bezbjednosnih agencija u prljave poslove, o dobrim i lošim policajcima, o kršenjima pravila i višim ciljevima ima napretek. Ali, Šeridan je te karte izmiješao taman toliko da gledate već viđeno, a nemate takav osjećaj – kompleksnost, intrigantnost, dinamika, sociološki elementi priče… sve je to zajedno stvaralo dašak svježine. Takvom je barem Šeridanovu priču učinio Vilnev. I uslijedila je hrpa nominacija i nagrada.
Godinu poslije, došao je “Hell or High Water”, i moglo se reći da Šeridan već ima svoj lični potpis. Još jedna suštinski klasična priča, sada o pljačkašima banaka na zaboravljenom jugu, ali sa dovoljno sociološke, ekonomske i emotivne pozadine da se film izdvoji od većine i stvori privid nečega drugačijeg. S tim da je njega režirao Dejvid Mekenzi (David Mackenzie). I opet su došle nominacije i nagrade.
A onda je u Šeridanu ponovo proradio njegov crv. Da li veliki ego ili prosto benigna želja da svoje zamisli ostvari baš onakvima kakve su, tek je odlučio da svojoj biografiji doda i zvanje režisera. Istini za volju, učinio je on to još 2011, niskobudžetnim hororom “Vile”, ali njegov loš prijem Šeridana nije omeo u namjeri da pokuša ponovo, u nekom mnogo većem projektu. I tako smo dobili “Wind River”, novi film scenariste Tejlora Šeridana, u režiji reditelja Tejlora Šeridana.
Prirodno, film čovjeka čija su prethodna dva ostvarenja tako uspješna (i, što je važnije, kvalitetna), a u kojem glume Džeremi Rener (Jeremy Renner) i Elizabet Olsen (Elizabeth Olsen), bio je jedan od najiščekivanijih ove godine. I tu dolazimo do drugog problema – prevelikih očekivanja.
Od ove tačke kreću SPOJLERI. Smatrajte se upozorenima.
Naime, prevelikim očekivanjima ne pomaže uvodna scena, koja ih još rasplamsava. Prelijepi kadrovi indijanskog rezervata u Vajomingu, prekrivenog romantičnom mjesečinom i blistavobijelim snijegom, preko kojeg trči bosonoga, okrvavljena i unezvjerena Indijanka, čije jezivo stenjanje se miješa sa senzibilnom naracijom riječi o ljepoti i ljubavi, prije nego što se ona sruči u snijeg i sa zemlje svojih predaka otputuje u vječna lovišta… Kako da od takvog početka očekujete išta manje od remek-djela?!
Nastavak održava visok nivo, uprkos šablonima koje očekujete od trilera smještenog u snijegom prekrivene zabiti pune domorodaca. Rener je tako iskusni lovac smrknutog lica, koji govori malo i skriva ožiljke na duši, a Olsen neiskusna FBI detektivka, koja se osjeća izgubljenom i koju gledaju ispod oka, dok svi oko njih pršte od tjelesne čvrstine i duševne gorčine. Ah, ti šabloni.
Srećom, Šeridan je tu na svom terenu. Njegov ćutljivi lovac je spreman da sam ispriča svoju ličnu tragediju i nasmije se kad zatreba, a njegova mlada detektivka je naizmjenično ranjiva i pregruba, lomeći se i sama oko toga kakva da bude. Na zidovima su grafiti “Heroji ubijaju kauboje”. U replikama su zajedljive opaske o detektivkinom donjem vešu i mučne refleksije o životu u rezervatu. Šeridan još jednom kombinuje karte klišea tako da od njih vješto slaže kulu, pridržavajući je čvrstinom karaktera koje gradi i snagom suptilnih društveno-političkih kritika.
I onda, kada pomislite da će njegova kula stajati kao primjer drugima, on je sam ruši, i to bez ikakve potrebe, i to samo jednom scenom. Scena koja treba da bude akcioni klimaks filma postaje njegov antiklimaks, jer reditelj Šeridan odlučuje da nam sekund prije nje servira petominutnu flešbek eksplikaciju svih dešavanja u filmu. Filmu koji treba da traje još 10-15 minuta. Kada meci počnu da lete, vama je već svejedno, jer ste prije pet minuta saznali da će paljba početi baš u tom trenu.
Ovaj flešbek potez nije samo akcioni antiklimaks – to bi se lako preživjelo – već i narativni. Reditelj Šeridan njime prekida liniju priče koju je scenarista Šeridan sklopio, ubacujući jedini flešbek baš tamo gdje mu mjesto nije, čineći radnju ostatka filma potpuno nezanimljivom. Misterija je riješena, a kazna za nju, em što gledaoca ne interesuje ni približno koliko misterija, em što je i sama potpuni kliše.
Šeridan se na samo nekoliko koraka do kraja ukopao u duboki snijeg Vajominga, ne znajući kako da se iz njega iskobelja i objasni početnu tačku svog puta. Odabir da je servira baš tako, na tacni, i baš u trenutku kada kazaljka za pritisak zakucava na maksimum, najgori je koji je mogao da donese. Da je i tu odlučio da igra na kliše, pa rješenje prikaže u vidu flešbeka ili jecavog priznanja na samom kraju, kada se počinilac suoči sa dugom cijevi, manje bi kriv bio. Ipak je to Šeridan, klišei su njegova igračka. Ovako se pojašnjenju priče, koje je sasvim dobro osmišljeno, oduzima sva njegova narativna snaga. Svodi se na grudvu vajominskog snijega, koja vas pogodi niotkuda i ostavi da narednih 10 minuta k’o pokisli blejite u platno, čekajući i formalni kraj.
Najveći problem je, ipak, to što je ovaj Šeridanov potez i emotivni antiklimaks. Film koji od svog briljantnog početka sat i kusur vremena gradi atmosferu – oslikava je efektnim kadrovima, ispunjava muzikom Nika Kejva (Nick Cave) i Vorena Elisa (Warren Ellis), prožima jetkim replikama i diže na pogurena pleća svojih kompleksnih likova – kao nožem biva presječen i resetovan na sasvim drugu liniju priče, sa novom junakinjom, novim junakom i novim emocionalnim razvojem. U vrijeme kad se “Wind River” vrati na svoju glavnu stazu, njegova esencijalna emocija je nepopravljivo zametena. Neuvjerljiva gluma Elizabet Olsen na samom kraju, u nečemu što je trebalo da bude emotivni klimaks, najslikovitiji je dokaz toga.
Ali, sve što se dešava nakon Šeridanovog salta mortale treba oprostiti – svima sem njemu – pa se može reći da je najmlađa sestra Olsen odigrala jednu od boljih, ako ne i najbolju ulogu svoje dosadašnje karijere, i ne bi bilo iznenađenje da je češće viđamo u ozbiljnim projektima. Rener je, sa druge strane, standardno dobar i sa primjetno više lakoće se kreće u okvirima lika, baš kao što se njegov lovac kreće bespućima Vajominga, čime nastavlja svoj odlični niz. Pohvale zaslužuje i Džil Birmingem (Gil Birmingham), koji svojom malom, ali vrlo upečatljivom i odlično odglumljenom ulogom filmu daje neophodnu notu misticizma, gordosti i istorijske perspektive.
Što se reditelja Šeridana tiče, on definitivno posjeduje talenat. Uvodna scena u “Wind River” to najbolje pokazuje, ali i dobar komad filma koji slijedi iza nje. Tu je i nagrada Un Certain Regard, dobijena u Kanu, kao dodatni argument. Prerana kulminacija je, ipak, dokaz da još ima posla oko potpunog snalaženja u svijetu režije. Ona je posljedica njegovog neiskustva, koje obično i jeste glavni uzrok preranih kulminacija. Do nekog sljedećeg pokušaja, ostaje nam 85% odličnog filma i nada da ćemo ipak dobiti novog vrhunskog reditelja.
U međuvremenu, na scenu će se vratiti scenarista Šeridan. Da napiše seriju “Yellowstone”, sa Kevinom Kostnerom (Kevin Costner) i dvoje “Wind River” glumaca (Džil Birmingem, Kelsi Esbil), te film “Soldado”, nastavak na “Sicario”, koji će režirati Stefano Solima, čovjek zaslužan za “Suburu” (“Suburra”) i “Gomoru” (“Gomorrah”).
I džaba sve, eto ih opet – velika očekivanja.
