Tri mjeseca nakon napada na Perl Harbur i ulaska Amerike u Drugi svjetski rat, nakon duge debate, ceremonija dodjele Oskara je ipak održana. Bez puno sjaja i pompe, nagrade za filmska dostignuća stvarana tokom 1941. godine podijeljene su u februaru 1942. godine.
“GRAĐANIN KEJN“ (“CITIZEN KANE”)
Režija: Orson Vels (Orson Welles)
Uloge: Orson Vels (Orson Welles), Džozef Koten (Joseph Cotten), Agnes Murhed (Agnes Moorhead)
Nagrade: Oskar za najbolji scenario Henri Mankijevic (Henry Mankiewitz) i Orson Vels
Prvi put sam sad pogledao “Građanina” (mea culpa) i osjećam se nasukano. Osjećam se kao da bih volio otići porazgovarati s Orsonom lično, da ga pitam šta je zapravo htio da kaže. Onda pomislim: “Ali, sve je rečeno, sve je tu, od početka do kraja – samo sve malo drugačije prikazano.” Možda je u tome i poenta. Volim kad me film ostavi zbunjenog, jer onda moram razmišljati o njemu. Kao nakon bilo kog Linčovog (David Lynch) filma.
Mislim da je ovo sjajan film. Holivud 1941. godine uopšte nije razumio koliko je bitan “Građanin” za budućnost filma, ili jeste razumio, ali se uplašio da bi tako nešto moglo poljuljati već ustaljenu šemu industrije koja je od filma živjela. Kako god, prenebregnuli su jedno remek-djelo.
Orson Vels je bio dijete Brodveja, pozorište je bilo njegova strast, volio je raditi i na radiju, no holivudske kompanije su ga dovukle u grad snova i dale mu odriješene ruke da snimi šta želi. Pa, dobro, barem što oni odobre.
Radio je na scenariju “Građanina Kejna” zajedno s Mankijevicem i napravio art-film o bogatašu, novinskom magnatu kojem je ukradeno djetinjstvo zbog sigurne budućnosti, čovjeku koji je patio čitav život od nedostatka majčinske ljubavi, koji je toliko želio da bude voljen da je zaboravljao da i on treba voljeti druge; koji je htio da bude najbolji i najveći, ali da svi imaju koristi od njegovog bogatstva, da bi se na kraju pretvorio u tiranina koji je, u stvari, uživao u svoj toj moći, zaboravljajući prvobitne ideje i ideale. Građanin Kejn je jedan bogati gubitnik. Gomila bogatstvo, umjetnine, skulpture, dvorce i zlato da bi umro nesretan i sam. I opet, čitav život svjestan negdje u podsvjesti da to nije život koji je želio da živi.
Orson je uveo svakakve tehničke novosti u svijet filma “Građaninom Kejnom” – dokumentarnu i slojevitu (nepovezanu) naraciju, dubinski fokus (sjajna stvar), snažne zvučne efekte koji prethode nekoj emotivnoj sceni, brzo prelaženje iz jedne scene u drugu (da mi se zavrti u glavi), duge kadrove i čudne uglove kamere.
Zatim, scenografija, postavljanje scene kao u pozorištu, sa puno detalja od kojih svaki nešto govori o samoj sceni i filmu, igra svjetla i sjenki (“kjaro-skuro” – on je to profur'o), napeta muzika. Ne zna se šta je bolje i zanimljivije.
Film je bio nominovan u devet kategorija za nagrade Oskar, uključujući i najbolji film, režiju i glavnog glumca (sve Orson Vels), i smatralo se da će u svim kategorijama pobijediti – no, dobio je samo Oskara za scenario. Gubitnik, kao i junak o kojem govori. Tek negdje iza Drugog svjetskog rata, kad je prvi put prikazan u Evropi, francuski režiseri i kritičari su počeli hvaliti inovacije koje je Vels uveo u film, i malo-pomalo “Građanin Kejn” je postao evropski hit. Amerika je to shvatila tek nekoliko decenija poslije.
I, da – omiljeni režiser Orsona Velsa bio je Džon Ford.
