Postoji to neko nepisano pravilo o pisanju recenzija, po kojem bi trebalo početi sa nečim blagim, neutralnim, a zanimljivim, pa onda polako graditi ka kritici i navođenju pozitivnih i negativnih strana. Problem sa recenzijom filma kakav je “Šta se desilo sa Ponedjeljkom” (“What Happened to Monday”) jeste pronalazak dovoljno blagih i neutralnih stvari, jer film funkcioniše samo na nivou ideje.
Ta ideja je intrigantna, ambiciozna i zahtjevna. Potekla je od malo iskusnog dua Keri Vilijamson – Maks Botkin (Kerry Williamson, Max Botkin) i na realizaciju povjerena novom imenu u holivudskim krugovima, Tomiju Virkoli (Tommy Wirkola). Problem se, dakle, naslućuje…
Velike ambicije uvijek nose i veliki rizik, sa ili bez iskustva. Hrabrost je nešto nešto što u umjetnosti uvijek zaslužuje pohvalu, pa je treba uputiti i ovaj put, upravo pomenutom trojcu i upravo zbog hrabrosti. A onda ih umnožiti najmanje sedam puta, zapakovati i poslati na adresu Numi Rapas (Noomi Rapace).
Numi je, naime, imala najteži zadatak u cijelom projektu. Kao svojevrsni odgovor na Džejmsa Mekavoja (James McAvoy), ona u ovom filmu glumi sedam različitih osoba. Tačnije, sedam blizanki, koje postaju najbolje čuvana tajna u svijetu u kojem je, zbog prenaseljenosti, zabranjeno imati više od jednog djeteta. Svu ostalu djecu oduzimaju organi reda polufuturističke države i šalju na počinak u specijalnim komorama, na neodređeno vrijeme, dok se gužva na planeti ne raščisti.
Svjestan toga, deda Terens (Viljem Defo), gledajući sedam identičnih beba u porodilištu, pri čijem rođenju je njegova kćerka izdahnula, dolazi na genijalnu ideju – njih sedam će sakriti u jedan stan i one će zajedno glumiti jednu jedinu osobu. Svaka od djevojčica imaće svoj dan kada izlazi iz stana i u stvarnom svijetu glumi zajednički alter-ego. Po tom danu će djevojčica dobiti i ime. Kada se vrati kući, prepričaće do detalja ostalima šta joj se desilo, pokazati i pokoji snimak, kako bi sljedećeg dana ulogu alter-ega mogla da preuzme naredna sestra.
I to će sve funkcionisati do nekog dana 30-ak godina kasnije, kada se Ponedjeljak neće vratiti kući. Tada će se raspasti prividna savršenost Terensovog plana i prividna bezbjednost njegovih unuka. A raspašće se i film.
Numi Rapas je jedina njegova istinski svijetla tačka. Prilika da igra sedam potpuno različitih karaktera je izazov kojem ona i te kako može da odgovori, pa je podjednako zavodljiva kao lakomislena šminkerica koliko je moćna kao najodlučnija i najborbenija sestra. Nažalost, Virkola joj sužava prostor.
Likovi sestara su beskrajno isklišeizovani i ti klišei su toliko banalno naglašeni, da u nekom trenutku imate osjećaj kako gledate ekranizaciju Tarzanijinog članka o sedam tipova žena koje treba izbjegavati na slavi ili neku sličnu karikaturu jeftinih magazinskih tekstova o profilima ličnosti. Tek jedna ili dvije sestre doživljavaju bilo kakav karakterni razvoj tokom trajanja filma, a ni o jednoj od njih ne dobijamo neku poštenu pozadinsku priču, čime film suicidalno otupljuje svoju jedinu pravu oštricu.
Sve ostalo je, nažalost, potpuno tupo. Već pri prvom izlasku iz stana, Virkolin distopijski svijet djeluje konfuzno, nedorečeno i potpuno neefektno. Kao da je gledao mnogo dobrih distopijskih filmova, pa pokušao da svoje društvo budućnosti reciklira iz njihovih dijelova, Virkola maši poentu stvaranja atmosfere kao Serhio Ramos (Sergio Ramos) penal u polufinalu Lige šampiona. Njegov svijet je pun preglumljenih sporednih likova, suviše sadašnji u svojoj arhitekturi, a pretjerano svemoguć u svojoj elektronici, nenamjerno bezličan, pun, a prazan… Atmosferičnost distopijskog društva je neprocjenjivo važan element ovakvog filma, a Virkola se u njenom stvaranju snalazi koliko i španski štoper na 11 metara od gola.
Akcijske scene su pojednako neuvjerljive i bezidejne. Koliko god se Numi i njene dublerke trudile da u njih unesu životnu energiju, puka rediteljka ljenost ih sabotira iz sukoba u sukob. Numi je bez dileme sposobna da odglumi borbu jednako dobro kao Šarliz (Charlize Theron) i, poput nje, učini da osjetite znoj glavne junakinje na svojoj koži i njenu iznurenost na svojim grudima, ali šta to vrijedi kad Virkolina posvećenost ovim sekvencama ide do te mjere da se jednog negativca rješava tako što se on saplete o naglo otvorena vrata frižidera (!), padne preko njih i nabije se na nož koji drži u sopstvenoj ruci?!
Scenario, nažalost, ne pomaže u skretanju pažnje sa ovih problema, jer su svi njegovi kvaliteti iscrpljeni već u osnovnoj postavci. Otkad prva sestra prvi put izađe iz stana, priča ide isključivo nizbrdo, sa toliko logičkih i dramaturških rupa i natezanja da se negdje usput već umorite i od njihovog isticanja. Ostane samo Numi, usamljena na vjetrometini, čak i na glumačkom planu.
Da je uzeta ta osnovna premisa i Numi ostavljena u tom stanu, sa slobodom da svojih sedam inkarnacija karakterno razvija i prepliće u nekom kratkom filmu, možda bismo i dobili nešto. Ovako, nehotično je napravljen pravi filmski pandan ponedjeljka – uđete u njega sa mnogo energije i entuzijazma, već nakon sat vremena on sve to iscrpi iz vas i ostatak vremena provedete čekajući da samo završi.
Naslovna fotografija: Netflix
