– Dobar dan. – Dobar dan.
Kada bi vas neko, recimo ja, uljudno zamolio da nabrojite pet savremenih predstavnika vizuelne umjetnosti sa Dalekog ili čak Bliskog istoka, do koje brojke biste stigli (Upotreba interneta zabranjena.)
Ma koliko imena da poznajete ili barem prepoznajete, jedno vas sigurno nije moglo zaobići.
AI VEIVEI. (Ai Weiwei, 艾未未)
A, kada bi neko, recimo ja, želio da sumira umjetnički iskaz ovog šezdesetogodišnjeg “ozloglašenog disidenta” u samo pet “K” riječi, one bi bile: kultura, kontroverza, kritika, Kina i konceptualizam. Ne nužno tim redom.
Razlog zašto pretpostavih da ste barem čuli za ime, ako ne i djelo Ai Veiveija, jeste činjenica da su ga aktivistička priroda njegovog rada te kontinuirano preispitivanje praksi komunističkog ustrojenja Narodne Republike Kine odavno svrstali u predmet interesa zapadnjačkih medija. Zapad ima tu tendenciju da ceremonijalno uzdiže na pijedastal svaki umjetnički iskaz koji odgovara njegovom političkom diskursu.
Da Ai nije 3. aprila 2011. uhapšen, a potom 81 dan držan u pritvoru bez podizanja zvanične optužnice, pitanje je zaista da li bi priča o njemu stigla do svakog kutka emancipovanog zapadnog svijeta, a potom 2012. i bila pretočena u pionirsko filmsko ostvarenje novinarke Alison Klejman (Alison Klayman), višestruko nagrađivani dokumentarac “Never Sorry”, u kojem će biti krunisan titulom “pekinškog Endija Vorhola (Andy Warhol). Kompliment? Zavisi koga pitate.
Kina ima istoriju osuđivanja disidenata za utaju poreza i sumnjive ekonomske zločine. Od strane zagovarača ljudskih prava, ova praksa se tumači kao odmazda za kritikovanje vlade. U kontekstu Aijevog slučaja, pekinški Biro za lokalno oporezivanje je kao razlog hapšenja navodio dugovanje od 15 miliona juana u povratu poreza i kaznama, dok su drugi pravi uzrok vidjeli u umjetnikovoj kritici Komunističke partije NRK.
Kako se ne bi stvorila pogrešna slika o vremenskom rasporedu umjetnikovog uspona u zapadnom svijetu, bitno je istaći da je, primjer na primjer, Veivei instalirao svoje “Suncokretove sjemenke” u britanskom muzeju Tate još 2010. godine.
Pojedinačno oblikovane u porcelanu i oslikane u malim zanatskim radionicima kineskog grada Đingdedžen, “Suncokretove sjemenke” klijaju na pitanje “Made in China” kulture, uz tradiciju (prikazanu kroz porcelan) kao svojevrsni katalizator. Čini li vam se licemjernim što je britanska crème de la crème klicala na ovu instalaciju? I meni.
No, dosta o zapadnjačkom pronalaženju satisfakcije u masturbaciji na glorifikovanje buntovnika vazdan mističnog Istoka. Pričajmo malo o samom buntovniku.
Rođen je 18. maja 1957. godine u Pekingu. Ako vam šta znači u životu, u kineskom horoskopu je, dakle, pijetao. (Ni meni.) Kao sin književnice Gao Jing (Gao Ying) i Ai Ćinga (Ai Qing), slavnog pjesnika za čiji slobodni stih se smatra da je uticao na oslobođenje nove kineske poezije, Veivei je mladost proveo u svijetu umjetnosti, ali na planeti egzila.
Naime, nakon što je netom poslije rođenja našeg buntovnika komunistička vlada optužila njegovog oca za “versanje na strani ljevice”, avangardna umjetnička porodica je bila prinuđena da ode u egzil te u istom prebiva do kraja Velike proleterske kulturne revolucije 1976. godine.
Krajem osamdesetih godina prošlog vijeka, Veivei stiže u Veliku Jabuku, gdje će kao student umjetnosti otkriti konceptualizam i minimalizam, a kao imigrant koncept političkih sloboda. Po povratku u otadžbinu, dijametralno suprotnu SAD, ispostaviće se da su ga ovi sastanci sa umjetničkim i političkim idejama izvajali, izbrusili i zacementirali kao vizuelnog umjetnika. Svoj rad nije ograničio na jedan medijum, no je od samog početka plovio šarolikošću vizuelne umjetnosti te preplitao različite forme i tehnike – od skulpture i instalacije, preko performansa, do fotografije.
Jedan od njegovih ranih, ali ujedno i najkontroverznijih radova do danas, “Ispuštanje urne dinastije Han” iz 1995. godine, predstavlja upravo simbiozu performansa i fotografije, a može se uzeti i kao sada već tipični primjer simbioze umjetnosti i aktivizma u liku i djelu Ai Veiveija.
Premda naziv otkriva mnogo, suština ispuštanja urne dinastije Han je, ipak, negdje ispod površine ili između redova, kako vam više odgovara.
Dotičnu ceremonijalnu urnu dinastije Han, staru 2.000 godina i vrijednu nekoliko hiljada američkih dolara, Weiwei je te ’95. ispustio ispred kuće svoje majke u Pekingu, tako izazvavši lavinu “oh, no, he didn’t!” reakcija te sveopšti šok i nevjericu među kolekcionarima i trgovcima antikvitetima. Dok je za njih Aijevo djelo bilo čin skrnavljenja te atak na kulturno-istorijsku vrijednost dinastije Han, kao doba prekretnice kineske civilizacije, sam umjetnik je u razbijenoj urni vidio utjelovljenje ikonoborstva i licemjerja komunističke Kine te destrukciju prošlosti u cilju promjene sadašnjosti.
“General Mao nam je govorio da novi svijet možemo izgraditi samo ako uništimo stari”, odgovorio je Veivei kritičarima.
Sigurno je da će se među vama pronaći neko ko će zakolutati očima na ideju da razbijanje urne nosi titulu umjetničkog djela. Moguće je da će vam pasti na pamet i da protestno razbijete tanjir ili dva. No, da bi se određena vizija nazvala umjetnošću, norma nikad nije bila puka estetika stvari. (Osim, možda, u doba umjetnosti radi umjetnosti.) Kao duhovna djelatnost homo sapiensa, umjetnost bi, nezavisno od odabrane forme, trebalo da ostvaruje cijeli jedan spektar funkcija.
U tom kontekstu, Veiveijev rad predstavlja multifunkcionalnu platformu. Od samog razvoja konceptualne misli, kao validnog umjetničkog iskaza, preko oštre, a objektivno uticajne kritike društveno-ekonomske i političke klime sistema u kojem nisu svi slobodni, do, u krajnjoj liniji, ekspanzije umjetnosti u svijet pametnih tehnologija, Aijeva djela zaista rade pos’o.
Veivei je prava instagramuša. U intervjuu za BBC se čak našalio da je najbolji selfi umjetnik.
“Rembrant (Rembrandt) se naslikao 30, 40 puta. Baš kao i Van Gog (Van Gogh). A ja, ja mogu napraviti 50 do 100 selfija na dan”, rekao je.
Kao neko ko se jedno vrijeme i profesionalno bavio blekdžekom, Ai je naučio stvar-dvije o preduzimanju rizika, a zatim bazirao svoje životno, umjetničko te političko djelovanje na rizikovanju uprkos svemu i uprkos svima, ne pristajući na kompromise slobodne misli.
Kao politički aktivista, Ai Veivei je tu da nas podsjeti da je preduzimanje rizika esencijalno tjelovježba slobodnog društva, slobodne države, slobodne civilizacije, nezavisno od toga na kojoj hemisferi prebivate.
Kao umjetnik 21. vijeka, Ai Veivei je tu da nas podsjeti na to da je savremena umjetnost u svojoj esenciji bunt, u svojoj praksi aktivizam, a u svojoj savremenosti – ono što mi, kao posmatrači, odlučimo da učinimo s njom.
Ai Veivei je tu da nas podsjeti da, kada umjetnost poklekne pred politikom, pokleknućemo i svi mi – kao globalno društvo.
Zapravo, Ai Veivei uopšte nije tu, odnosno barem nije u NRK. Živi i radi u egzilu. Iznenađeni? Ni ja.
Za kraj, čudi li vas imalo što se u egzilu, a sa režiserskom palicom u rukama, Veivei već pozabavio pitanjem i odgovorima na izbjegličku krizu? Ni mene.
Naslovna fotografija: Ai Weiwei Studio
