Finčer (David Fincher) je najbolji reditelj svoje genracije – tačka. Ovo nije procjena, ovo je činjenica.
Čovjeka poput Tarantina (Quentin Tarantino) možete voljeti ili ne voljeti, ali njegovo poznavanje filma ne možete osporiti, a prepoznavanje Finčera kao najboljeg reditelja generacije dolazi upravo od petparačkog (petoparićkog) fanatika. Iako Tarantinova ocjena dolazi sa adendumom da Finčer ipak nije reditelj/scenarista, poput njega ili Pola Tomasa Andersona (Paul Thomas Anderson), što mu, valjda, diskredituje pristup aleji velikana zvanih “(američki) autori”, on je ipak jedan od onih koji je od prvog do posljednjeg filma toliko prepoznatljiv da je postao sinonim za jedan stil.
Taj stil je nešto poput pragmatičnog zen vizionarstva Apple imperije i svega poistovijećenog sa funkcionalizmom, minimalizmom, glatkim površinama, geometrijom, kibernetikom i proračunatošću Stiva Džobsa (Steve Jobs) – Finčer je filmski ekvivalent Džobsove ikone.
Potpuna kontrola, vladanje filmskim jezikom, besprijekorno kadriranje, mizanscen, montaža, sijaset kadrova uvezanih tako da vam se čini da film misli daleko brže i naprednije od vas i čini da se nakon gledanja osjećate pametnije, da vam mozak radi na nekoj ubrzanoj i unapređenijoj platformi, nalik posljedicama razgovora sa osobom poražavajuće inteligentnijom od vas – to sve je Finčer.
Iz istog tehnološkog vizionarstva iz kojeg dolazi kvalitet Finčerovih filmova, dolaze i njihove mane. Česte karikature od likova, zanemarivanje glumačke igre, preposvećenost formi i prečesto kockanje sa tehnološkim inovacijama, koje su neke od filmova (“Osmi putnik 3” i “Bendžamin Baton”) bacile u negledljivost, sve ovo čini Finčera više nalik inženjeru nego – praštajte! – umjetniku.
Ali, opet, taj čovjek nema lošeg filma i nema nezanimljivog filma. Odgovoran je za mnogo šta, a ovdje ćemo se upostiti u nezavidni posao rangiranja i pokušati svesti račun sa njegovom trenutnom zaostavštinom, pa vidjeti kako i gdje je inženjer pretjerao, gdje konstrukcije nisu mogle izdržati teret vizije, a gdje je zadužio američku filmografiju djelom grandioznim i jednako funkcionalnim poput Huverove brane.
10. “Soba panike” (“Panic Room”)
Kad se pitate gdje smjestiti “Sobu panike”, uzmite samo u obzir nekoliko parametara ključnih za neku procjenu Finčerovih filmova. Uzmite tematske i idejne domete nečega poput “Borilačkog kluba”, uzmite žanrovsku besprijekornost nečega poput “Sedam”, proceduralnu minucioznost nečega poput “Zodijaka”, karakternu i društvenu studiju nečega poput “Društvene mreže”, mizantropski pesimizam nečega poput “Osmog putnika 3” i “Sedam”, te tehnološku besprijekornost svih pobrojanih filmova.
Kada odredite krivulju zasnovanu na nabrojanim faktorima, gdje biste smjestili “Sobu panike”?
To je prvenstveno žanrovski film, na tragu Hičkoka (Alfred Hitchcock). Igranje sa fobijama, prvenstveno klaustrofobijom. To je i film pljačke, a i film miša i mačke. To je i film na kojem je Finčerova želja za predvizuelizacijom čitavog projekta došla do takvih ekstremnih momenata da je svaki kadar i sveku sekvencu unaprijed uradio pomoću kompjuterske animacije, što je sa projekta otjeralo Darijusa Kondžija (Darius Khondji), koji je bio zaslužan za celuloidnu morbinost filma “Sedam”. Kondži je otišao, jer se osjetio suvišnim na projektu u kojem reditelj i kompjuter unaprijed odrede cijeli film.
Kondžija je zamijenio Konrad V. Hol (Conrad W. Hall), sin čuvenog Konrada L. Hola – ova činjenica je smiješna, jer je i Džef Kronenvet (Jeff Cronenweth), sa kojim je Finčer radio, sin čuvenog Džordana Kronenveta (Jordan Cronenweth), koji je radio, recimo, “Istrebljivača” (“Blade Runner”).
I dalje je to jedan zategnut triler, sa mnogo onih seksi finčerovskih pokreta kamere, ali ne mnogo više od toga. Kada uzmete parametre koje smo pobrojali na početku ovog segmenta, vidjećete da je ovo najneambiciozniji Finčerov film. Klasični triler, veoma vješto urađen, ali urađen od strane reditelja koji je prije njega uradio filmove poput “Sedam” i “Borilačkog kluba” – korak unazad.
