Zaplet je vjerovatno jedno od boljih imena koje možete dati pozorišnom festivalu. A da odmah zaista i napravite zaplet, to je vjerovatno jedan od boljih načina da započnete festival koji se zove Zaplet.
Međunarodni festival mladog glumca Zaplet 09 otvoren je u petak, 20. oktobra, u banjalučkom Gradskom pozorištu Jazavac. Program je počeo 20-minutnim programom otvaranja, koji je bio mnogo zabavniji nego što zvuči na prvu.
Punoj sali predstavili su se i zahvalili organizatori, ali i fotograf Jovan Vidaković, čija izložba pozorišnih fotografija “Na daskama II” je izložena u holu pozorišta. Fokus je, ipak, stavljen na članove Studija Jazavac i Gradskog mješovitog hora, koji su svojim naizmjeničnim nastupima na najbolji način demonstrirali šta je sve Jazavac učinio od svog osnivanja. Klinci koji se tek upoznaju sa glumom, od kojih barem dvoje već možete zamisliti na tim daskama i za 10 godina, i grupa amatera, koje je spojio entuzijazam, a posvećen rad za samo nekoliko mjeseci oblikovao u sasvim solidan hor, efektniji su dokaz važnosti postojanja ovakvih umjetničkih institucija od bilo kojih protokolnih riječi.
Kada se taj šaroliki kolektiv od 40-ak nasmijanih lica povukao sa scene i, s početkom predstave “Pita li iko kako je meni?”, na njoj ostala samo isprazna šarena svjetla, dim i prašina, osjećaj sreće zamijenila je strepnja. Ta nagla promjena perfektno je oslikala da bi baš tako – šareno, a prazno – izgledao ovaj svijet bez onih koji se iz čiste strasti i ludosti bave umjetnošću, uprkos svemu. A brzina kojom se smjena atmosfere dogodila savršeno je upozorenje koliko smo blizu toga, dok institucije poput Jazavca godinama izvode mađioničarske trikove kako bi održale nos iznad mutne vode.
Da je program prve večeri završio baš tu, bio bi dovoljno upečatljiv za jedno otvaranje. Ali, nije. Nastavio se autorskim projektom Stojana Matavulja, predstavom koja je publiku uporno napominjala kako to nije, a u kojoj se pojavilo četvoro banjalučkih glumaca. “Pojavilo” prije nego “glumilo”, jer su kroz “Pita li iko kako je meni?” oni prikazali kako ti hudinijevski potezi preživljavanja izgledaju u praksi, zamagljujući granicu između svojih ličnosti i njihovih večerašnjih uloga.
Četvorka na sceni je prikazala i manje-više sve druge “ljepote” glumačkog zanata – od života na visokoj nozi u prigradskim naseljima, preko artističkih kompromisa kao ključa za egzistenciju, sve do unutrašnjih podjela i podapinjanja među kolegama. Predstava koja je u mnogome bliže stand up formi neminovno ima uspone i padove u svojoj strukturi i performansima na sceni, pa je tako bilo i sa “Pita li iko kako je meni?”, ali se vrijednost ovakvog projekta mjeri prema tome koliko u visinu idu njegove gornje amplitude. A one u Matavuljevoj predstavi (koja za sebe tvrdi da to nije) idu prilično visoko.
Ne bježeći ni od autokritike svojih sastavnih dijelova i pozorišta u kojem se odigrava, “Pita li iko kako je meni?” na praktičnom primjeru demonstrira ono o čemu govori.
Salom se iznova prolama gromoglasni smijeh na svaku sočnu psovku, prije nego što Vladimir Đorđević upita publiku je li moguće da je to nivo komedije do kojeg smo danas došli – pa i kad upita treba li da kaže “kurac” kako bi se neko nasmijao, opet se začuje kikot iz publike! Dok Ljubiša Savanović, kao upravnik pozorišta, ekspresno ućutkava Velimira Blanića čim pomene državu, njeni predstavnici sjede u prvim redovima. Samo 15 minuta nakon što Đorđević rezignirano kontemplira o dizanju ruku od svega i pretvaranju pozorišta u kupleraj-teatar, publika doživljava ekstazu na dva koraka od toga, kada pozorišna sala postane narodnjački klub, a Snježana Mišić sa defom u ruci simbolično svede svoju umjetnost na nivo cirkuske mečke, koja izvodi trikove po diktatu zabavljenih gledalaca, ne bi li oni ubacili koju marku u Savanovićev ispruženi šešir.
Osnovni zadatak pozorišta trebalo bi da bude da ogoli istinu, baci je pravo u lice svoje publike i ostavi je sa pitanjem „I, šta ćeš ti uraditi tim povodom?“. Matavuljev projekat prve dvije stavke izvršava – glumci se ogoljavaju svjesno i manje-više potpuno, a publika ispred njih sama sebe razotkriva iz nehata, vješto nasankana da to učini od strane onih na sceni, dok se tom istinom međusobno dobacuju.
Ali, šta je sa pitanjem? Da li “Pita li iko kako je meni?” zaista ostavlja upitnike iznad glava koje vire iz toalete, pažljivo odabrane za jednu premijeru? Izađe li se kroz vrata sa lebdećim upitnikom za “Kako je njima”, pa jednim još većim za “Šta to kako je njima govori o tome kako je svima nama”?
Odgovor na ovo zavisi od toga vjerujete li da ste upravo odgledali pozorišnu komediju ili društvenu tragediju.
Naslovna fotografija: Aleksandar Čavić / Gradsko pozorište Jazavac
