Derbi 12. kola fudbalske Premier lige Bosne i Hercegovine između HŠK Zrinjskog i FK Sarajeva, igran 21. oktobra 2017, u Mostaru, prekinut je na nekoliko minuta, jer se iznad stadiona pojavio dron sa zastavom nezavisne Herceg-Bosne. Nešto kasnije, utakmica je ponovo prekinuta, zbog divljanja navijača na tribinama.
Isti onaj “dron – nepriznata zastava” manevar kakav smo jednog oktobarskog dana 2014. vidjeli u Beogradu, na utakmici reprezentacija Srbije i Albanije, prije nego što je uslijedila opšta tuča. I isti navijački neredi u kakvima je, u istoj toj Hercegovini, jednog oktobarskog dana 2009. godine, pištoljem iz ruke bivšeg pripadnika vojne jedinice, osnovane 1991. od strane hrvatskih emigranata, ubijen navijač istog tog FK Sarajeva.
Istog, 21. oktobarskog dana 2017. godine, dok je nad Mostarom letjela zastava neustavne Herceg-Bosne, u Banjaluci su se vijorile još tri (za sada) nezvanične, svaka sa kapljicama krvi na sebi. Iste te slavne srpske, hrvatske i bošnjačke krvi, što je prolivana 2014, 2009, 1991…
A krvi je u sali Gradskog pozorišta Jazavac bilo na sve strane – na zastavama, na tijelima, na daskama, u vazduhu… I da ne znate šta je u pitanju, pogodili biste da je to Kokan Mladenović stigao u grad.
Štaviše, možda biste i bez krvi prepoznali. Članovi sastava Vroom u pozadini, tri mikrofona naprijed, forma sa naizmjeničnom glumom i songovima – format mnogo sličan viđenom u odličnoj adaptaciji “Dogvila”, skoro i suviše sličan. “Skoro”, jer se taj format pokazuje toliko efektnim za teme kojima se Mladenović bavi, a on ga toliko dobro oblikuje i kontroliše, da ta sličnost ne postaje opterećenje, već, sasvim suprotno, prednost komada “Jami disktrikt”, koprodukcije Bitef teatra, Centra za kulturu Tivat, Festivala Maszk i Firchie Think Tank Studija.
Na mjestima Tamare Aleksić, Branislava Trifunovića i Milice Majstorović sada su se našle Isidora Simijonović, Nina Nešković i Jelena Graovac. One pričaju kvazidokumentarnu priču o Jamenoj, selu na tromeđi između Srbije, Hrvatske i BiH, u kojem naučnici otkrivaju ostatke Jamenka, novog najstarijeg čovjeka, koji bi mogao biti prapredak Srba, Hrvata ili Bošnjaka, čineći ih tako najstarijim narodom na svijetu. Želeći da dokažu svoju neposrednu vezu sa Jamenkom i postanu isključivi nosioci titule najstarijeg naroda na Balkanu, u Evropi i na planeti – da dosanjaju taj generacijski mokri san – tri naroda će pokušati da prisvoje Jamenka svim sredstvima. A kad se kod nas kaže “svim sredstvima”, jasno vam je da to znači zaista svim.
Predstava koja se bavi pitanjima nacije, nacionalnizma i (ne)mogućnosti njihovog razdvajanja na ovim prostorima, koliko i svrhom njihovog samog postojanja, pred tri mlade glumice stavlja izuzetno težak zadatak. Za dva časa, svaka od njih prolazi kroz sopstvenu evoluciju, glumeći sve od neandertalaca do intelektualaca iz “svog” naroda, sa sijaset raznovrsnih, stvarnih i izmišljenih likova, koji se nalaze između ovih tačaka na evolucijskoj ljestvici.
Glumački dio posla, zahtjevan fizički, koliko i emotivno i transformacijski, obavljaju toliko dobro da na kraju preispitujete gdje se zaista na toj razvojnoj skali ljudskog roda nalaze neki od likova koji su vam prikazani. Da li je put od naših neandertalaca do naših intelektualaca zaista bio dug? Jesmo li na tom putu negdje pogrešno skrenuli, možda kod Albukerkija? Idemo li ka naprijed ili nazad?
Segment u kojem “jamenske glumice” ne uspijevaju da dostignu najvišu tačku je pjevački, posebno je to osjetno ako se povuče paralela sa “dogvilskim trojcem”, ali je to svakako najmanje bitan dio njihovog performansa. U svemu ostalom, njih tri su istinski impresivne, posebno Simijonović i Nešković, a druga pomenuta je od publike Zapleta 09 nagrađena i priznanjem za glumicu večeri.
Koliko god one oduševljavale, a muzika postajala mnogo više od samo “podloge”, ključna snaga “Jami distrikta” je ipak tekst, čija je autorka Milena Minja Bogavac. Naići danas na toliko kompleksan, sadržinski sveobuhvatan i scenski raznovrstan tekst, koji je istovremeno toliko utegnut u svakom detalju, skoro bez ijedne suvišne riječi, a sa mnoštvom njih u čijim finesama se prelivaju podteme predstave – to je u našem savremenom pozorištu ravno pronalasku Jamenka.
I kada piše dugi govor predstavnika Srpskog narodnog pozorišta o “pasjem soju” koji zatire pravu srpsku kulturu, i kada u govor bošnjačkog radikala nehajno uz dramaturga provuče i “dramaTurkinju”, Minja Bogavac manje-više svaki svoj red čini dovoljno zvučnim za citiranje po Tviteru (Twitter) koliko i vrijednim upisivanja u školsku lektiru.
Možda – tačnije, sigurno – će ovo biti nefer, ali na Mladenovića ne bi trebalo trošiti riječi. Sa ovakvim glumačkim i autorskim potencijalom, režiser njegovog kalibra rijetko griješi u formiranju finalnog proizvoda. Od suptilnosti, poput učenja svojih protagonistkinja neandertalskom jeziku nakon što one ponosno utvrde kako su njihovi maternji suviše različiti, pa do brutalno neposrednih verbalnih iživljavanja uz pivo, polivanja krvlju i jedenja zemlje, on sve radi smisleno i funkcionalno. Bili saglasni sa političkim stavovima koje njegove predstave zauzimaju ili njima bili potpuno protivni, Mladenoviću morate odati priznanje za umješnost u sopstvenom zanatu.
U jednom trenutku, predstava visi nad ambisom prepatetičnog kraja, ali se odatle brzo izvlači u snažan završetak – tačnije, nazad na svoj početak. Isto kao što nas i priče poput one sa početka ovog teksta iz 21. oktobra 2017. vraćaju u 2014, pa odatle u 2009, pa dalje u 1991, pa u…
U vrijeme kada je završio “Jami disktrikt” i njegove Srpkinje, Hrvatice i Bošnjakinje napustile scenu, utakmica u Mostaru je bila okončana. “Bošnjački” klub je pobijedio “hrvatski”, postigavši u gostima “srpska” tri gola.
Naslovna fotografija: promo / Zaplet 09
