U posljednjih mjesec-dva mediji su prepuni podsjećanja na 30. godišnjicu Osme sjednice Centralnog komiteta Saveza komunista Socijalitičke Republike Srbije. To je bio događaj koji je označio finalno i nepovratno ustoličenje Slobodana Miloševića na poziciju najmoćnijeg čovjeka u Srbiji i tadašnjoj Jugoslaviji. Zbog svega što se desilo u narednih 13 godina, logično je da se ljudi danas pitaju zašto se sve desilo baš tako kako se desilo i da li je bilo moguće da se istorija odvija drukčije.
Ja ovih dana, međutim, razmišljam o jednoj drugoj 30. godišnjici, onoj za koju mi se čini da je još niko u javnosti nije potencirao – 30. godišnjici posljednjeg samostalnog studijskog albuma Arsena Dedića objavljenog u Jugoslaviji, 30. godišnjici albuma “Kino Sloboda”.
Dvije su pjesme sa tog albuma poznate čak i površnijim Dedićevim slušaocima: prološka “Parobrod Rex” i antologijska “Otkako te ne volim”. A ipak, meni se kroz glavu posljednjih dana uglavnom vrti peta pjesma po redu, odnosno posljednja sa A strane ploče, “Čisti, bijeli snijeg”.
Onomad, sredinom devedesetih, kad sam već počeo da otkrivam i volim Dedića, pretjeranom mi se činila ona publicistička teza prema kojoj je on “naš Nick Cave”. Onda je 2001. godine Cave objavio album “No More Shall We Part”, a na njemu je bila i (kao peta po redu!) pjesma “Fifteen Feet of Pure White Snow”.
Bio je taj Caveov snijeg, eto, baš čist i bijel, i baš tim redoslijedom, taman kao u deceniju i po starijoj pjesmi Arsena Dedića, koja izvorno zapravo i nije Dedićeva. Tu je pjesmu napisao čovjek koji će umrijeti godinu dana nakon što je objavljen album “Kino Sloboda”. Čovjek se zvao Vlado Dijak.
Vlado Dijak (1925-1988) je sudbinom podsjećao na nesrećniju i ukletiju varijantu Duška Trifunovovića: ravničarski melanholik iz Posavine, za koga je poezija bila dribling duha na malom prostoru, nakon koga slijedi dug korak emocije. Rođen u selu koje imenom priziva rodno mjesto kakvog fiktivnog ruskog klasika, Brezovo Polje, u brčanskom kraju, životom je ponajviše bio vezan za Sarajevo. U partizane je otišao još kao tinejdžer, a poslije rata je fasovao i Goli Otok. Ipak, nije ostao upamćen ni kao heroj omladinac bez straha i mane ni kao žrtva totalitarizma, nego kao autor pjesama koje su pjevali milioni te kao lik iz boemskih anegdota.
Volio je, kažu, da šalje razglednice, koje je uvijek potpisivao distihom “Pozdravlja te Dijak Vlado / Što rakiju pije rado”. Imao je prezime malo previše efektno za pjesnika, skoro kao loš pseudonim. U zemlji čiji su prvi pjesnici bili dijaci što su uklesavali epitafe u stećke, on se zaista prezivao Dijak.
Selma kojoj je nosio kofer još je živa, a tolike Selme koje su po njoj dobile ime već odavno kriju sijede vlasi, dok je na našim prugama sve manje vozova i niko više nikom ne govori da se ne naginje kroz prozor. Već dugo, dugo vozovi ne prolaze kroz Travnik i niko više u Podlugovima ne čeka za Travnik vezu. Skoro da više nema ni zima sa puno snijega.
O takvoj zimi govore i Dijakovi stihovi što ih nezaboravno pjeva Arsen Dedić:
Ali kasnije, kad je sve to prošlo,
Mislio sam često nakon onog sveg –
Zašto nas nije na klupi u parku
One noći čisti zatrpao snijeg ?
Išli smo života vijugavim tokom
I bilo nam je, Jelka, kako kad,
Kao kad zvijezda žuta se odroni
I u modroj tami izgubi se trag.
Na klupi u parku sjedili smo sami,
Decembarsko veče, opustjeli grad,
Priznati samom sebi nisam smio
Da sam te toliko zavolio tad.
Ali kasnije, kad je sve to prošlo,
Mislio sam često poslije onog sveg –
Zašto nas nije na klupi u parku
One noći čisti zatrpao snijeg ?
To je poezija života, poezija u izvornom značenju te riječi, poezija stvarnih ljudskih rekapitulacija, a ne akademskih sitničarenja i bulažnjenja. Taj uvodni distih “Ali kasnije, kad je sve to prošlo / Mislio sam često nakon onog sveg”, to je kao ono Džonijevo “A onda kasnije, mnogo kasnije”. Tako se i u našim intimnim životima ključni trenuci ne prepoznaju u momentima kad se događaju, nego poslije, kao što i društvene i političke zajednice mnogo kasnije prepoznaju značaj ove ili one po redu sjednice. Tada poželimo da se sve drukčije odvijalo: “Zašto nas nije na klupi u parku /One noći čisti zatrpao snijeg?”
I sve je, zapravo, već u toj prvoj strofi, mada je važno kad u drugoj izroni ono ime – Jelka. Lijepo je kad se tako u pjesmi pojavi ime, štono kažu, invokacija, a i Jelka je lijepo ime, neobično, starinsko i poetski odgovarajuće za pjesmu koja priziva decembar kada se, je li, kite jelke.
Znamo svi, nažalost, kako je to retroaktivno željeti da nas je neke noći u prošlosti sve zajedno zatrpao snijeg. Kao lava iz Pompeja, snijeg bi učinio da sve ostane okamenjeno kao onda kad smo bili srećni. A kao u legendama o hibernaciji Walta Disneya tako pod snijegom bismo mogli čekati trenutak kad ćemo opet moći da budemo srećni.
Prvu strofu na kraju valja ponoviti:
Ali kasnije, kad je sve to prošlo,
Mislio sam često poslije onog sveg –
Zašto nas nije na klupi u parku
One noći čisti zatrpao snijeg ?
I valja na kraju, poslije kraja, misliti o magiji dobrog naslova. Mada nigdje u samom tekstu pjesme nema bjeline, pjesma bi bila mnogo manje dobra da se ne zove “Čisti, bijeli snijeg”; isti je to onaj snijeg, da baš ne kažem isti materijal, što će mu Nick Cave, kasnije, mnogo kasnije, kad je sve to prošlo, kako se to kaže, uzeti mjeru. Petnaest stopa – to su četiri i po metra. Taman.
