Problem svakog festivala je to što neminovno inicira poređenja. Je li ovaj rokerski hedlajner napravio bolju atmosferu od onog hiphoperskog, da li je ovaj vješto spakovani horor bio baš toliko lošiji od one biografske drame, je li jedna komedija manje vrijedna od angažovane predstave… Kako svuda, tako i na Zapletu 09, međunarodnom festivalu mladog glumca koji se odvija u Banjaluci.
Drugi problem festivala, koji se neposredno nadovezuje na prvi i obilato ga hrani, jeste činjenica da mora postojati neki raspored izvođenja, koji gotovo redovno podrazumijeva oštre žanrovske prelaze. I tako, ne samo da ste navedeni na poređenje baba i žaba, već neka žaba neminovno izvuče deblji kraj samo zato što je slučajno upala među nekoliko baba, koje su već uspostavile svoju priču i finu bapsku atmosferu.
Deblji kraj je ovaj put izvukao “Kralj Ibi”, predstava Studentskog pozorišta Vlado Zeljković iz Banjaluke, odigrana 22. oktobra, trećeg “zapletenog” dana. Adaptacija poznatog teksta Alfreda Žarija (Alfred Jarry), koji je na našim pozorišnim prostorima proslavio Zorana Radmilovića (igrao je Ibija pune dvije decenije, sve do smrti), stigla je nakon vrlo uspješnog izvođenja komada “Jami distrikt”. Dvije okolnosti koje nisu išle naruku ekipi na sceni, ali ne i njihov ključni problem.
Babe i žabe se moraju razdvojiti i odvojeno posmatrati, jer između savremene forme angažovanog pozorišta i preteče teatra apsurda, odnosno jednog od najvećih glumaca koje je Balkan imao i onih koji su tek na putu da postanu profesionalci, nije ni prirodno da bude sličnosti. Međutim, prirodno jeste da mlada pozorišna krv u svoj rad na starom tekstu upumpa novu dozu hrabrosti, kreativnosti i bunta. To se, ipak, nije desilo, i to je ključni problem.
Teatar apsurda je možda idealna forma da se kroz nju provuku sva tri navedena elementa, kao već šareno platno na koje možete dodavati nove nijanse do mile volje, i niko vam ne može zamjeriti na tome da su prenaglašene ili u suprotnosti jedna sa drugom. Nažalost, izuzev uvodnog songa i pokojeg usputnog uboda u tijelo bankarskog svijeta, udarci banjalučkog “Kralja Ibija” su uglavnom potpuno predvidljivi i, samim time, skoro neosjetni. U svim tim poznatim trikovima za smijeh publike, već viđenim simbolizmima nivoa “toaletni papir – diploma” i tipičnim kretnjama, nedostaje istinski osjećaj da je predstavu pripremala grupa mladih ljudi za izvođenje u 2017. godini.
Sa druge strane, po tih nekoliko dobrih elemenata koji su potekli od ljudi iza bine i više od nekoliko dobrih trenutaka koje su priredili ljudi na njoj – posebno Kristina Šikanić, sasvim zasluženo nagrađena priznanjem za glumicu večeri – vidi se da potencijal postoji. Samo mu treba petlje i odlučnosti, kako bi se neki sljedeći put potpuno prikazao.
Već sljedećeg, četvrtog festivalskog dana, pokazano je šta ta petlja može da donese. Još jedno banjalučko studentsko pozorište, neočekivanog imena Banjalučko studentsko pozorište, na Zaplet 09 je došlo sa predstavom “Mlijeko”, hrabrim zaletom na emotivno tešku i tematski kompleksnu dramu Grka Vasilisa Kacikonurisa (Vassilis Katsikonouris). A znate šta kažu o vezi hrabrosti i sreće.
Promašena je to izreka, u suštini, jer sama hrabrost, bez ičega drugog, može da dovede samo do utješnog tapšanja po ramenu, eventualno čvrstog stiska ruke. Za sreću su, uz hrabrost, potrebni plan, upornost, kreativnost i vještina, a “Mlijeko” ima sve pobrojano.
Jednostavna, ali lijepa scenska postavka, dopunjena žućkastim svjetlom i dopadljivom muzikom sa tranzistora, skoro odmah salu ispunjava toplinom materijalno siromašnog, ali ljubavlju bogatog doma. Onog trenutka kada prepoznate da je ta muzika, u stvari, pjesma “Le Vent Nous Portera” francuskog benda Noir Désir, shvatite i prve nagovještaje reditelja Slobodana Perišića da se prijatna atmosfera neće zadržati do kraja. Polako, pažljivo i mudro ćete biti odvedeni u neko sasvim drugačije stanje.
“Le Vent Nous Portera” bio je najuspješniji singl sa albuma “des Visages des Figures” i Noir Désir ustoličio kao jedan od najboljih sastava savremene francuske, a time i evropske scene. Samo dvije godine kasnije, Bertran Kanta (Bertrand Cantat), frontmen ovog benda, biće osuđen na osam godina zatvora zbog prebijanja nasmrt svoje tadašnje djevojke, a povešće se istraga i o njegovoj ulozi u samoubistvu njegove prethodne djevojke, godinu i po dana prije izlaska pomenutog albuma.
Kako je Kanta svoj bijes i poriv za nasiljem skrio pod lepršave note i sanjive stihove o vjetru koji će nas sve ponijeti ka sreći, tako, dio po dio, mrak kulja iz likova na sceni i boji njihov prividni svijet, prefarban sepia filterom. Uz tek poneku nedovršenost i izostavljenu stepenicu, figure majke, sinova i djevojke se postepeno razgrađuju, sloj po sloj, uz odličnu igru, prvenstveno Aleksandra Ristanovića i Jelene Trepetove Kostić. Zajedno sa četvoro glumaca, na sceni podjednako važnu ulogu do kraja igra muzika, elegantnim rješenjem da se unese i uživo, iz kutka pozornice.
Iako taj kraj, emotivno izuzetno zahtjevan, nisu baš svi članovi ansambla uspjeli da iznesu podjednako dobro, on je bio dovoljno snažan da rasplače bezmalo polovinu prisutnih i uplakane ih iz sale isprati sa teretom na duši. Teretom pažnje i nebrige, prihvatanja i odbijanja, sličnosti i različitosti, porodice i uspjeha, zajedničkog i pojedinačnog dobra. Jer “Mlijeko” nikako nije jedna od tih predstava koje će tek tako odnijeti vjetar.
Naslovna fotografija: Aleksandar Čavić / Gradsko pozorište Jazavac
