Jedna od najljepših (a možda i najljepša) osobina pozorišta jeste njegova mogućnost da tu, pred publikom, u sebe integriše mnoštvo drugih umjetnosti. Da iskombinuje književnost, muziku, ples, pa kroz multimediju i film, strip, fotografiju… i (p)ostane ono što jeste – pozorište.
Kada se te, ionako nategnute granice između umjetnosti brišu, onda efekat djela u cjelini postaje još veći. U baš to se mogla uvjeriti publika banjalučkog festivala Zaplet 09 tokom posljednja dva takmičarska dana.
Najprije je 24. oktobra izvedena predstava “U agoniji”, nastala u produkciji Beo arta. Već čim su se upalila svjetla na pozornici, ona je izgledala kao izdvojeni kadar iz kakvog kvalitetnog noar filma, sa svedenom, ali pažljivo selektovanom scenografijom pod atmosferičnim svjetlom, i tri zamišljene osobe u lijepim, elegantnim kostimima. Čim počne monolog o samoubistvu gospodina Lenbaha, taj osjećaj biva trajno zacementiran.
Idealna je to postavka za Krležino čitanje na način na koji je to učinila Ana Đorđević, rediteljka dobro poznata publici koja je te večeri gledala njenu adaptaciju drame sa početka prošlog vijeka. Đorđević na sceni preskače skoro kompletan prvi čin, njegove suštinske elemente tek povremeno provlačeći kroz odabrane replike. U njenoj predstavi, gospodin Lenbah je već u startu mrtav – kakav je, suštinski, bio i na početku Krležine drame, samo se tamo čekao cijeli jedan čin da to i fizički postane vidljivo.
Lenbah za preživjele postaje nebitan, jer se oni bave samo svojim sudbinama, a njegova smrt postaje valuta za njihovo potkusurivanje i što bolje pozicioniranje u svijetu koji je bezbroj takvih lenbaha stvorio i uništio. Akcentujući sve nijanse društvene i karakterne prljavštine koje isplivavaju nakon jedne tragedije, rediteljka prepušta glumcima zadatak da publiku od prve sekunde protresu emotivnim stanjem u kojem ih posjetioci Zapleta zatiču, dok efektnom naracijom prevazilazi sve probleme na koje bi ovakva postavka usput mogla da naiđe.
Trojac na sceni sa lakoćom se snalazi u takvoj situaciji. Tek povremeno njihovo propadajuće zagrebačko plemstvo zazvuči suviše beogradski, ali ne dovoljno često i ne dovoljno zvučno da istinski predstavlja smetnju. Dok se Radovan Vujović lako prebacuje iz hladno proračunatih u manijakalno egzaltirana stanja, Marija Vicković i Branko Cvejić su podjednaka glumačka snaga i kada izgovaraju svoj tekst i kada se “samo nalaze” na sceni. “U agoniji” tako postaje ugodna vožnja crnim starinskim automobilom kroz moralne ruševine starog Zagreba, tokom koje se ne možete oteti utisku da vam prizor ispred vas izgleda neobično sličan savremenim poslovnim kvartovima i vilama iz predgrađa.
Da se to staro vozilo nije pretvorilo u nešto noviju “mazdu”, možda dan kasnije ne bismo ni primjetili prelaz u “Taximetar”, predstavu zagrebačkog Teatra Exit. Komad kojim je zatvoren takmičarski program ovogodišnjeg festivala vozio je gledaoce kroz društvene i ljudske ruševine današnjeg Zagreba (a time i Banjaluke, Beograda, Sarajeva…), pored mnogih koje je još Krleža opisivao, ali i kraj nekih koje smo uspjeli da napravimo u međuvremenu.
Ako je predstava “U agoniji” samo estetikom ličila na noar film, “Taximetar” se neposredno poziva na jedan takav – kultni neo-noar triler “Taksista” (“Taxi Driver”). Čisto da ne bude sumnje, jedan od likova koje igra Robert Budak u jednom momentu govori svom taksisti kako mu malo liči na De Nira, što Zijadu Gračiću zaista uspijeva, ponekad do te mjere da pomislite kako je stari Bob stvarno ponovo sjeo za volan.
Idejno, priča koju je napisao Goran Vojnović, a na scenu postavio Matko Raguž, jeste na tragu Pola Šredera (Paul Schrader) i Martina Skorsezija (Martin Scorsese) – ona govori o ogorčenom taksisti, koji u nevjerici i sa mukom u želucu posmatra ulice kojima prolazi i osobe koje njima vozi.
To vozilo je jedini, ali kreativno osmišljen i praktično sklopljen komad scenografije koji na raspolaganju imaju Gračić i Budak. Puni fokus je na njima, a oni ga koriste do posljednjeg trena – prvi prolazeći kroz brojne emotivne, a drugi kroz mnoštvo fizičkih transformacija.
Međutim, između Skorsezijevog Trevisa i Raguževog Romana postoji jedna bitna razlika. Dok u Trevisu nezadovoljstvo sobom i svijetom ključa i nakuplja se u agresiju, kod Romana ono vodi ka defetizmu i apatiji. On povremeno pobjesni i na bankare i na japije, i na cicije i na bogataše, i na došljake i na crkvenjake, ali se uvijek vraća nazad u sebe, zatvara se još čvršće i tone još dublje u poražavajuće pomirenje sa sopstvenom sudbinom.
Ta snažno oslikana opšta letargija, koju samo pojačavaju i nadgrađuju britko duhoviti elementi “Taximetra”, kulminira u jednoj jedinoj rečenici, očajničkom argumentu koji Roman izgovara kada gubi i posljednje što mu je vrijedilo u životu: “Šta ćeš tamo? Tamo pada kiša.”
I dok na samom kraju, uz “Blues za moju bivšu dragu”, bespomoćno gleda u još jedan avion pun bogatstva koje odleće ka Irskoj, publika je ta koja se osjeća kao pokisla, shvatajući da kiša, u stvari, pada na nju, već skoro tri decenije, polako odnoseći sve pred sobom.
A time je pala i zavjesa na takmičarski dio izuzetno kvalitetnog Zapleta 09, čiji će laureati biti poznati u četvrtak, 26. oktobra, kada će revijalno ponovo biti izvedena predstava “Pita li iko kako je meni?”.
Naslovna fotografija: Aleksandar Čavić / Gradsko pozorište Jazavac
